Jeste li ikada u trenutku dosade prolistali svoju galeriju na mobitelu i osjetili onaj ponos nad kolekcijom fotografija? Nesvjesni da svaka nosi nekoliko megabajta pa se megabajti pretvore u gigabajte pa vam google kaže, e, nemaš više prostora!?! To su ti mali digitalni spomenici našim dobrim namjerama: recept za lazanje od tikvica koji stoji tik uz mutnu sliku računa iz 2020. godine i barem 47 identičnih (i podjednako neuspjelih) fotki vatrometa. Koji doduše niste vidjeli uživo jer ste ga snimali.
Da, ja jesam i što je najgore, meni je to struka pa je moj grijeh veći od prosječnog korisnika.
Ekran na laptopu mi izgleda kao prozor na kući na koji je netko natrpao jastuke. Od silnih ikona pozadinsku sliku nisam vidjela još od doba disketa. Zraka sunca se ne može probiti kroz taj bedem, a mailovi iz 2020. ponosno čuvaju stare račune koji su odavno plaćeni.
To je naša digitalna ostavština
Svi mi danas duboko vjerujemo u „Oblak“. To je ono čarobno, pahuljasto mjesto gdje naši podaci lebde besplatno, lišeni zakona fizike, težine i računa za struju. Oblak je u našim mislima nešto kao digitalna Narnija – beskonačan, čist i savršeno ekološki.
Moram priznati da je taj naš kolektivni optimizam zapravo dirljiv. Dok mi mislimo da naša slika burgera iz 2021. lebdi na nekom anđeoskom krilu, stvarnost je malo… prizemnija. Taj „Oblak“ je zapravo ogromna, užarena metalna hala u nekoj nedođiji, krcata serverima koji troše struju kao omanji grad.
Papirnata slamka u ruci, 4K video u džepu
Fascinantna je ta naša moderna podvojenost. Herojski pijemo colu zero kroz papirnatu slamku koja se raspadne prije nego što dođemo do dna, ali zato bez grižnje savjesti šaljemo 50 identičnih slika zalaska sunca direktno u stratosferu.
Pazimo da nam voda ne curi dok peremo zube, ali nam zato gigabajti cure na sve strane. „Neću tiskati račun u dućanu da spasim šume“, kažemo ponosno, a onda dođemo kući i na Cloud dignemo 4 GB videa s koncerta na kojem se vidi samo potiljak osobe ispred nas.
A onda je tu i naš novi omiljeni hobi: čavrljanje s umjetnom inteligencijom. Danas je moderno reći da svaki put kad postavimo AI-ju pitanje, potrošimo energiju kojom smo mogli spasiti jednu morsku kornjaču. Zvuči kao pretjerivanje aktivista? Nažalost, matematika je neumoljiva. Dok mi AI pitamo „da mi napiše vic o programerima“ ili „da mi nacrta mačku u svemiru“, negdje u onoj užarenoj hali serveri „popiju“ pola litre vode za hlađenje i potroše deset puta više struje nego obično Google pretraživanje.
Recikliramo plastiku da spasimo oceane, a onda „skurimo“ resurse na jedan AI upit jer nam se nije dalo samima smisliti naslov za e-mail. To je naša mala digitalna šuma – nitko u nju nikada neće ući, ali je mi uredno „zalijevamo“ strujom i pitkom vodom svaki božji dan.
Pogled iz budućnosti
Meni je zapravo simpatično promatrati ovu našu fazu. Trenutno smo u digitalnom „divljem zapadu“ gdje vjerujemo da su resursi beskonačni jer su nevidljivi.
Danas se bavimo emisijama plinova iz auspuha, a još nismo osvijestili koliko ugljena izgori da bismo u bazi imali 15.000 nepročitanih „Newslettera“ iz 2022. Za deset godina, digitalna štednja će biti veći trend od recikliranja plastike, a mi ćemo se tada sjetiti ovih dana s laganom sjetom.
Mala digitalna metla
Najlakša stvar koju danas možemo napraviti za Majku Prirodu nije kupnja još jedne platnene vrećice (kojih već imamo punu ladicu), nego jedno pošteno „ljetno čišćenje“ galerije. Zamislite da svaka mutna slika koju obrišete ugasi jednu malu lampicu koja bezveze gori negdje u podrumu svijeta.
Zavirite u tu svoju digitalnu ladicu. Ugasite te nepotrebne „pećnice“ po svijetu. Bit će vam lakše naći sliku osobne koju ste spremili na mobitel početkom prošle godine. A i osjećaj će biti nekako… čišći.
Moglo bi vas zanimati 👉 Problemi u vezi: Zašto vaša veza traje kraće od garancije za kineski mikser?