Zamislite jutro u kojem se budite, a vaš partner, partnerica vas dočeka riječima: “Doručak je serviran, posluži se!” Zadovoljno se protegnete i odšetate do kuhinje, a na stolu vas dočeka nekoliko tableta “dodatak prehrani”. Ne znam jel tužno ili smiješno, ali s obzirom koliko je dodataka prehrani na tržištu možda nas ovakva budućnost i čeka.
Lijepo su nam objasnili da današnja prehrana ne sadrži dovoljno zdravih sastojaka koje organizam treba da bi bio zdrav. Nedostaje nam vitamina, minerala, beta glukana, Q10, kolagena, omega, delta (ne, ovo zadnje je virus 
).
Kada biste se stvarno pridržavali svih tih preporuka, mjesečno bi vam za nadomjestak prehrani trebalo i više od 1.000 Kn. I pitanje je da li se na taj način mogu unijeti u organizam svi potrebni sastojci koji nam “kao” nedostaju.
Što se dogodilo s hranom
Svi pričamo o hrani koja više nije kao nekad jer nema ukusa. Trudimo se jesti zdravo. Pokušavamo pronaći alternativna rješenja. Nabavljamo domaće proizvode, razmjenjujemo informacije o OPG-ovima kao djeca sličice za album. Prekupci iskaču iz zavoja i uvjeravaju nas da imaju “special edition”, a zapravo preprodaju nešto s veletržnice. Kad na salami i mesu pročitam “bez soje” pitam se zašto bi netko to trebao posebno naglasiti. Zar smo do sada jeli soju upakiranu u mesni proizvod?
Bio proizvodi su mi najzanimljiviji. Veliki, zeleni naslov vrišti s pakiranja “BIO”. (Gdje si bio 🤣). A ja tražim sitna slova koja više bez naočala i ne mogu pročitati da vidim koliko “E” oznaka sadrži taj bio proizvod.
Ne nasjedajte
Bio nije domaće. Zdravije? Možda. Skuplje? Sigurno. Ambalaža svašta trpi. Čitajte sitna slova, a ako ste u mogućnosti kupujte od provjerenih OPG-ova. I ako vam netko kaže da je skuplje i ne može kupovati domaću hranu od OPG-ova, to je stvar percepcije. U konačnici, jeftina hrana iz supermarketa osiromašena je nutrientima. Dugogodišnja konzumacija takve hrane dovodi do bolesti. Tu sad uskaču oni dodaci prehrani iz prvog odjeljka teksta i lijekovi koje vam prepiše doktor (barem pet vrsta). Uz lijekove morate popiti i tabletu za želudac jer vam ljekovi uništavaju želudac. A nađe se i pokoja operacija, bolovanje, smanjenje plaće za vrijeme bolovanja, nedaj bože smrt.
Na selu se zdravije jede
Na selu zdravije jedu samo oni koji proizvode hranu. Pod uvjetom da ne kupuju umjetnu hranu za stoku koju uzgajaju i ne dohranjuju povrće u vrtu umjetnim preparatima. U protivnom, bolje bi im bilo da konzumiraju bio proizvode jer su zdraviji 
. U male ruralne sredine, kako svuda tako i u Gorskom kotaru, nastanili su se trgovački lanci u kojima je hrana jeftinija i pristupačnija, a prehrana se ne razlikuje od one u gradu.
Što onda možemo učiniti za sebe kad ništa nije dobro
Godinama proučavam ljude koji su doživjeli oko sto godina jer jedino njima vjerujem da ne muljaju kad pričaju o formuli zdravlja i dugovječnosti
.
Za početak, svi mi bi trebali usporiti ritam. U svakom slučaju jesti manje hrane, zdrave ili nezdrave. Prisjetimo se da je nekad nedjeljni ručak bio nešto posebno, a danas “posebno” jedemo svaki dan. Pa ako se već ne možemo u potpunosti zdravo hraniti onda barem unesimo manju količinu hrane u svoj organizam.
I ono najvažnije što niti ja ne znam kako se toga riješiti je STRES. Svi ti stari ljudi koji dugo žive sveli su stres na minimum ili ga uopće nemaju. Dakle ne uništava nam zdravlje toliko hrana koliko stres. Pa ispadne da nije važno kakvu hranu jedemo nego koliko sebe jedemo!
Svi ti dugovječnici izgovaraju slične rečenice: “Jedite malo, popijte čašu, dvije vina, odmarajte, šetajte, vježbajte i nemojte se živčirati. Netko od njih nešto iz te rečenice izbaci, ali svi imaju isti završni dio,… “nemojte se živcirati”.
Eto, dakle nema nam spasa. Možda u međuvremenu izmisle univerzalnu tabletu dugovječnosti, a do tada,… tko doživi mirovinu možda i nauči živjeti bez stresa prije nego ga stresne infarkt. Tko ne nauči, sjedni 1 .