Prije par godina Općina Ravna Gora je proslavila 80. godišnjicu turizma. Bili su to dani entuzijazma, sreće i ponosa na goranski raj. Dodijeljena su obljetnička priznanja i bilo je puno rukovanja. Uz gastronomsku ponudu, manifestacije Plodova gorja, glazbene virtuoze, tradiciju, običaje, prirodne ljepote i atraktivne biciklističke staze, čovjek bi pomislio da će Ravna Gora kroz par godina postati središte turizma u Gorskom kotaru. I bilo je tu nekih pomaka, pokušaja razvoja. Na nesreću došla je korona, udaljila čovjeka od čovjeka i sve je stalo. Kažu da je zavladalo drugo normalno. Drugo normalno jednostavno nije normalno i ne može biti jer ili je normalno ili nije. Sad se kao vraćamo na normalno – normalno. Normalno je (valjda) da smo ukinuli male turističke zajednice pa tako i ravnogorsku. Normalno je da prije isteka mandata tražimo novog direktora Turističke zajednice Gorskog kotara. Zajednice koja bi trebala osmisliti cjelovitu sliku turističke ponude Gorskog kotara. Ili smo možda još uvijek u drugom normalnom barem kad je turistička ponuda Gorskog kotara u pitanju.
Sve u tišini, sve usput
Zima je prošla (valjda) i proljeće se budi, ali u Ravnoj Gori još sve spava. Trećina gospodnje godine 2022. je iza nas, a u Ravnoj Gori pomaka nema. Entuzijasti i dalje nešto stvaraju i pokreću. Bilo je tu nordijskih uspjeha, radionica, sviralo se i pjevalo na snijegu i ledu, sanjkalo i kuhalo vino i čajevi, promovirali OPG proizvodi, igrao šah, kuglalo i postizalo uspjehe, vjerovalo u međunarodnu Erasmus razmjenu, ali sve u tišini. Sve usput, uz entuzijazam pojedinaca i bez velike promocije onih koji bi to mogli i trebali napraviti zbog turističkog brendiranja ovog kraja.
I najbolji se jednom umore
I najbolji se jednom umore i umorili su se, umorili su se ti naši entuzijasti. Jednom je moralo stati i stalo je. Stalo je kad su procvjetale proljetnice i kad je sunce zagrijalo. Barem je toplije pa možemo sjediti na terasama kafića (dio dana) i ispijati kavu žaleći se da se u Ravnoj Gori ništa ne događa. Žaleći se da u Ravnoj Gori nema dovoljno manifestacija, nema predstava, nema koncerata, nema kina, nema događanja i aktivnosti koje su u interesu turističke promocije mjesta, ali i ljudi koji ovdje žive. Nema, znamo da nema, ali isto tako znamo da to košta i da to netko treba platiti; općina, županija, država, netko kome je stalo da malo ruralno mjesto razvije turistički brend jer ima potencijala i može. Ali kako, kako kad udruge nisu dobile novčana sredstva niti za 2021. godinu. I entuzijazam ima granice, barem one novčane. Neki entuzijasti će i dalje pokušavati iako ih je sve manje. Planirat će manifestacije i aktivnosti, veseliti se prirodnim ljepotama Ravne Gore, ali sve to netko treba financirati i sve to ima granice. Sve to treba platiti ako se želi i ako se misli da je to od javnog interesa. Ako nije od javnog interesa, neka to netko kaže glasno i jasno, ali onda prestanimo osuđivati mlade ljude koji napuštaju ovaj kraj i pomirimo se s time da turisti dolaze samo kad padne snijeg jer eto,.. Gorski kotar je neodoljiv, a snježna idila naš je brend.