Vraćamo se iz Lidla, bunker pun, razmišljam jesu li se ona jaja prevrnula jer sam ih stavila na vrh vrećice koja ide u frižider. Vozimo se prema Ravnoj Gori. Standardna situacija, dok se ispred nas nije pojavio „bug u sustavu“.
Čovjek je stao automobilom nasred ceste, otvorio prozor i mrtav hladan čavrlja s prijateljem koji stoji sa strane. Nema žmigavaca, nema trokuta, nema panike. Cesta je blokirana jer njih dvojica upravo sada moraju nešto dogovoriti. Par automobila ih mirno zaobiđe.
A moj dragi? Još uvijek s duboko instaliranim gradskim softverom u glavi, automatski stišće trubu. Udario je po njoj tako jako da su se žabe u jarku razbježale, a jeleni vjerojatno pobjegli skroz do Slovenije.
“Jesi li ti normalan?!” vičem ja. “Smiri se, u Gorskom kotaru smo. Ovdje vrijeme teče po sasvim drugom ritmu. Eto, sad i mene živciraš, a onaj preko se ne zamara s tvojim histerijama.”
Gradski mod: Žuč i kamenac
U gradu je asfalt poligon za kolektivni živčani slom. Svi su u suludoj žurbi iako nikada nigdje ne stižu, a jure prema cilju koji nikome nije bitan. Trubi se na svaku milisekundu kašnjenja na semaforu, psuje se u tri smjene, a živci su stalno na brusilici.
Ta nervoza ostavlja konkretan zapis u tijelu: udara na žuč i srce, rađa male račiće, a usput se u bubrezima skupi i pokoji kamenac. Organizam ne oprašta stres zbog semafora koji mijenjaju boje, a kičma se koči češće od kočnica.
I što gradski čovjek napravi kad mu se sustav sruši? Naruči se kod psihijatra. Sjedne na kauč i sat vremena prepričava svoju tjeskobu. Potom se može dogoditi da taj isti psihijatar ode kući i svojoj ženi, u povjerenju ispriča kakav mu je bio dan. Onako uz piće, da ga prođe tjeskoba. I on je samo čovjek i njemu treba ispušni ventil nakon što je cijeli dan slušao tuđe kvarove.
Gorski kotar: Resetiranje bez računa
Ovdje nema tog besmislenog ritma. Tempo se ne mjeri štopericom. To što moraš prikočiti i provesti deset sekundi u suprotnoj traci dok dvojica na cesti završe razgovor nije prometni prekršaj – to je društveni život. Ovakav pristup je dio onoga što donosi turistička vizija Gorskog kotara.
Tri su pravila goranske terapije
Čovjek je važniji od žurbe. Ako je netko stao nasred ceste da pozdravi prijatelja, to je znak da ovdje još uvijek postoji ljudski kontakt. To nije blokada, nego činjenica da su ljudi bitniji od tvoje žurbe.
Šuma radi mehanički. Čisti zrak i tišina spuštaju kortizol bez puno priče. Šuma ne postavlja pitanja, ne vodi bilješke i ne trača te navečer. Dovoljno je izaći iz auta i tlak pada sam od sebe. Može i kava poslije.
Brisanje korumpiranih fajlova. Onog trena kad prestaneš trubiti jer je netko stao nasred puta, znaš da si napokon obrisao onaj toksični gradski fajl u glavi.
Čim shvatiš da ti truba više ne treba, znaš da te Gorski kotar uzeo pod svoje. Bez recepta, naručivanja i plaćanja termina.
Dobro došli u Gorski kotar!
Cura s Vežice