Predgovor
Ponekad nam je potrebno cijelo jedno djetinjstvo, pa i dobar dio odrasle dobi, da shvatimo pravu vrijednost mjesta s kojih potječemo.
Dok kao djeca čeznemo za onim što je moderno i popularno, poput ljetovanja na moru, nismo svjesni da nam roditelji i preci u naslijeđe ostavljaju nešto mnogo dublje od samog odmora – ostavljaju nam osjećaj pripadnosti i miris doma koji ne blijedi.
U ovom dirljivom zapisu, autorica Sanja Šafar Švenda nas vodi kroz svoju osobnu transformaciju: od djevojčice koja je maštala o morskim valovima, do žene koja u košenju jedne planinske “strane” pronalazi najsnažniju vezu s ocem i svojim korijenima.
To je priča o prolaznosti, o ljubavi koja se mjeri zamasima kose i o onom trenutku u životu kada riječi naših roditelja napokon postanu naše vlastite.
Autorica: Sanja Šafar Švenda
“Kako sam ja bila tužna i žalosna u jednom periodu svog djetinjstva zato što moj nono i nona ne žive na moru. Puno djece iz razreda je ljetovalo po nekakvom Rabu, Pagu, Senju, Istri… a ja i sestra ništa.
Ako smo htjele kod none i nonića- vozi na Mrzlu Vodicu, a tamo nema mora. Tamo se po ljeti kosi sijeno, uzmi grablje i grabi. Sve te bode, vruće je sve se lijepi za tebe.
Sve u svemu nije to bio baš neki doživljaj, a moji roditelji su stvarno bili ok i nisu nas ni maltretirali s tim poslom. Kada su nono i nona umrli, tata i mama su se preselili u Gorski kotar. Oni nisu imali krave, nije im trebalo sijeno ali su nastavili kositi “stranu”.
Na moja nagovaranja da to ne rade jer je to fizički posao -težak i bespotreban, tata bi uvijek rekao-ja ću to kositi-a kad me ne bude, ti radi šta hoćeš.
Tata je ovu stranu pokosio zadnji put prije 10 godina. Ljeto 2017. nije dočekao živ. 10 godina kasnije i “strana” je svake godine pokošena.
Ne znam u kojem trenutku sam postala sretna što kao dijete nisam imala nonu i nonića na moru, nego baš tu- u Mrzloj Vodici.
I kad mi moji kažu, daj mama, pusti tu livadu (oni to više ne zovu “strana” ), šta to kosiš- nekako se sama sebi nasmijem i kažem – dok mogu, kosit ću, a kad ne budem mogla radite što hoćete.”