Danas je otišla jedna od onih u kojima se zrcalila snaga hrabrih žena. Otišla je žena bez dlake na jeziku.
Kad sam čula vijest, ignorirala sam je. Otišla sam u vrt, žestoko krenula dosijavati travu, krčiti korov i sređivati zemlju. Tek kad sam sjela i zasjela, zasuzila sam. Rijetko to radim za javne ličnosti, ali ovaj put je srce reagiralo drukčije.
Istina najviše boli one koji su u krivu
Nikada nisam bila toliko snažna i jaka kao ona, da direktno udarim tamo gdje treba, ali sam ponekad izgovarala ono što mnogi ne žele čuti jer ih boli – jer je istina. Nije uvijek lako reći što misliš. Ljudi se najviše bune baš tada kad ih takneš u njihovu manu, kad su u krivu, kad nemaju novaca i kad su nesretni. Oni sretni i bogati nikada ne reagiraju, oni nemaju tu potrebu.
Hrabre žene kao jedino mjerilo
Moji uzori su oduvijek bile hrabre žene. Ma što tko rekao i Severina je zbog svojih hrabrih poteza moj poticaj za mnoge odluke u životu. Sjećam se i žene s margine, tadašnje direktorice TZ-a jedne općine. Imala je rak, ležala je u bolnici, a preko telefona nam je na probi diktirala što i kako treba biti.
Žene su nevjerojatno hrabri organizatori. Njima umiru članovi obitelji, raspada im se život, a one nastavljaju. Muškarci, barem koliko ja vidim, od svega naprave dramu. Možda su jači od nas, ali ne zato što su bolji, nego zato što im je povijest to dala.
Vrijeme je za moju stražu – fino, ispod žita
Sada kada nje nema, bit će da i ja trebam biti žešća. Ali neću psovati, to nije moj stil. Moja će oštrina biti ona moja – „fino ispod žita“. Podmetnut ću vam istinu tako da je ne možete izbjeći.
Vedrana, hvala i vidimo se jednog dana. A vi koje čitate ovo, prestanite čekati da vam netko dopusti da budete glasne. Izdignite se u svojim malim okolinama i ne dajte da vas strah ili tradicija utišaju. Ja nastavljam krčiti svoj vrt i svoju istinu.
Cura s Vežice