Rekla meni moja majka jednom davno: „Kčeri moja, ja ti nigdje nisam bila „domaća“, od Imotskog do Srijema, „vlak bez voznog reda“, od Srijema do Rijeke,…,furešti, došljaci, svakako su nas zvali i baš me briga. Dok su neki sjedili u hladu, mi smo gradili kuću da nam djeca imaju svoj dom.“
Možda je baš ona i njezin životni stav, kriv ili prav, što sam ja sebi uvijek, svoja na svome, ma gdje god bila. I možda je baš ona kriva ili prava, što otkad sebe znam stalno nešto gradim.
I jednoga dana postali smo i mi došljaci jer smo kupili kuću u Ravnoj Gori. Susjedi su nam pričali da je tu živio čovjek koji je imao “zlatne ruke”. Zanimale su me te priče o prethodnim vlasnicima i tako sam jučer upoznala jednu jako dragu ravnogorku koja je ušla u deveto desetljeće i zna sve o kući i prijašnjim vlasnicima. Bila sam jako znatiželjna i postavljala sam joj stotinu pitanja. Tko, što, koje godine, gdje su sada, zašto, kako,… bistrog uma i čistog srca, odgovarala je na moju znatiželju. Kad sam došla kući, bila sam još dugo pod dojmom jer sam bogatija za još jedno iskustvo. Između ostalog, otkrila sam da je prethodni vlasnik započeo graditi nešto što mi sada dovršavamo.
A kuća koju su izgradili moji roditelji? Pomalo zjapi, skoro pa prazna. Možda jednoga dana, netko u devetom desetljeću ispriča priču da je u toj kući živjelo desetero ljudi, veselja nikada nije falilo, odjekivao je žamor, smijeh i glazba, ali život je okrenuo ploču i otišli smo svako na svoj put.
Nedavno sam pročitala na jednom forumu da došljak možeš biti i u rodnome gradu, barem neki tako misle o onima koji se iz jednog naselja presele u drugo. I naš pas Lord je došljak iz Karlovačke županije, a maca Moka,… izgubljena, kad je vidjela snijeg, nije htjela izaći iz kuće, pa smo ju vratili u Rijeku.
Jesmo li mi sada ravnogorci ili riječani,… nije ni važno, možemo biti i francuzi, nama je dobro. Svaki novi kraj koji upoznamo čini nas bogatijima za još jedno životno iskustvo.