U organizaciji Općine Lokve, 23. studenog 2024. održana je manifestacija Noć spilja u Lokvama. Nakon zabavnog programa za djecu i puštanja lampiona, grupe su kretale organizirano, svakih 15 minuta, u noćni obilazak spilja. Ukupno je bilo pet grupa po 50 posjetitelja i svaka grupa je imala svog vodiča i svoju boju. Rezervacije nisu bile potrebne već su grupe formirane kako je tko došao i kupio ulaznicu. Mi smo bili četvrta grupa, ružičaste boje pa smo dobili ružičastu svjetleću narukvicu po kojoj smo prepoznavali članove naše grupe čak i u mraku. Osim narukvice mogli smo odabrati baklju ili fenjer sa svjećicom koja nam je obasjavala put do spilja. Polog za pojedinu baklju ili fenjere bio je 5 eura, a vraćao se nakon što smo vratili baklje i fenjere. S obzirom da smo mlatarali tim bakljama i fenjerima po putu, brzo smo ih istrošili pa su pojedinci, koji su imali svoje naglavne lampice, postali naše svjetlo u mraku 😁.
Čini mi se da smo bili u nekoj veseloj grupi koja se putem dobro zabavljala i bez obzira što se nismo poznavali, svi smo se družili i međusobno razgovarali. Na početku je sve izgledalo jednostavno, sve dok se nismo počeli penjati uzbrdo po Lokvarskoj kalvariji i ostajali bez daha. Trebali smo ostati bez daha zbog ljepote, jer kažu da je ta kalvarija prekrasna, ali s obzirom da je bio mrak, ništa nismo vidjeli pa smo ostajali bez daha zbog uzbrdice po kojoj smo se penjali jer nismo imali kondicije 🤣. Nešto prije Dimnjačareve spilje, koja je bila prva na redu za obilazak, odmorili smo se uz logorsku vatru i podružili s glumcem koji je bio obučen kao Riđan, Dimnjačarev prijatelj (iz Kapelskih kresova). A gdje je Dimnjačar, upitala je jedna djevojčica. Riđan je odgovorio da je Dimnjačar odveo prethodnu grupu do spilje i kad se oni vrate, nas će Riđan odvesti do te spilje. Hm, rekla je njezina mama,… nismo se baš dobro pripremili, pa ovo je pravi pohod. Nekako smo si zamišljali taj obilazak spilja kao neko trosatno minglanje, druženje,… zapravo,… nismo mi ništa mislili,… u objavi događanja sve je bilo lijepo opisano i objašnjeno, ali valjda smo si mi to zamislili „malo drugačije“.
Do Dimnjačareve spilje vodio je vrlo strm i uzak puteljak i što smo se više približavali, put je bio sve uži i jedva smo u mraku vidjeli stazu po kojoj smo hodali. U naletu snage, naš Riđan uzvikne, evo nas, to je to,… pogledam ispred sebe u nevjerici i naglas kažem, ova rupica,…da. U tom trenu stižu i ostali članovi grupe i šokirani izgovaraju iste riječi kao i ja,…. ova rupica,… prasnuli smo u smijeh. U toj maloj spilji, u koju se ne može uči, Dimnjačar je u ratu skrivao svoje namirnice i oružje i zato je po njemu dobila ime. Zaboravili smo scenu iz Kapelskih kresova ili smo za nagradu, što smo se popeli po mraku i snijegu do spilje, očekivali neki ulaz u spilju kroz koji ćemo se provlačiti i poistovjećivati s Dimnjačarem. Vraćamo se nazad i prepuštamo prizor ostalim članovima grupe. Jedva smo se progurali pored naše grupe koja se tek približavala Dimnjačarevoj spilji i svima smo kroz smijeh govorili,… samo da znate, to je mala rupica u koju se ne može uči.
Vratili smo se do logorske vatre oko koje su ostali pojedinci kojima je penjanje bilo naporno. U međuvremenu je stigla i peta grupa, žuta, koja je čekala oko logorske vatre dok se cijela naša grupa nije vratila s razgledavanja Dimnjačareve spilje. Krenuli smo dalje prema Medvjeđoj spilji. Naš vodič je bio vrlo veseo i zabavan pa smo se brzo s njim sprijateljili. Rekoh, znači to je sad to, nema više penjanja, sad se samo spuštamo?… zapravo, ima još jedna malo veća uzbrdica do Medvjeđe spilje. Kad smo došli do te uzbrdice prema Medvjeđoj spilji, u kojoj su pronađeni ostaci prethistorijskih medvjeda, tu smo se podijelili u dvije grupe,… onu malobrojnu koja je ipak otišla vidjeti Medvjeđu spilju i medu, naravno, ne pravog i onu malo veću koja je nastavila put prema trećoj spilji. Rekoh svom suprugu, možemo doći na proljeće i u miru pogledati Medvjeđu spilju i to po danu, da bolje vidimo, sad smo pre umorni, a čeka nas još najveća među njima, ljepotica, spilja Lokvarka. Noć je bila svijetla, a zemlja prekrivena snijegom pa smo donekle i bez svijetla vidjeli put po kojem smo išli, iako je trebalo pripaziti na pojedine zaleđene dijelove.
Svi smo dobro poslušali savjete oko tople obuće i odjeće, ali nekako smo propustili činjenicu da bi bilo bolje da smo donijeli svoje svjetiljke.
Na ulazu u spilju Lokvarku zaboravili smo na umor, snijeg i led jer nas je dočekao zadivljujući prizor. Spilja Lokvarka otkrivena je 1911. godine. Spilja ima 6 etaža od kojih su prve 4 otvorene za posjetitelje. Duljina zasad otkrivenog dijela spilje iznosi 1179 metara, a dubina 275 metara. S obzirom da je vani bilo nekoliko stupnjeva u minusu, kad smo ušli unutra činilo se kao da je netko upalio grijanje. Temperatura u spilji je bila oko 8˚C i takva je tokom cijele godine. Prošetali smo ovom ljepoticom oduševljeni čarobnim oblicima stalagmita, stalaktita…
Nakon razgledavanje, krenuli smo nazad prema Društveno kulturnom centru “Žaba” iz kojeg smo i započeli obilazak. Nakon što smo vratili fenjere i pojeli pre fini lovački gulaš s palentom, uputili smo se svojoj kući, dok su mnogobrojni posjetitelji ostali još dugo u noć, uz dobru glazbu domaće grupe Lazy. Te sam noći spavala,… kako ono kažu,… „kao top“ 😆.
