U teoriji Butterfly effecta (efekt leptira), naše svakodnevne aktivnosti izazivaju reakcije u cijelome svijetu. Drugim riječima, kad smo postali sami svoji majstori to je dovelo i do iseljavanja stanovništva iz zemlje. Naravno, puno je više krivaca u toj priči, ali umjesto da upiremo prstom u državne institucije (u kojima opet rade ljudi – stanovnici ove zemlje) pokušajmo krenuti od sebe.
Kažu nam da smo pametna nacija i vrijedni radnici, ali to nam kažu tek kad se zaposlimo izvan Hrvatske jer kod nas se to podrazumijeva i pohvale su rijetkost. Skloni smo baviti se svime i svačime, brzo učimo i snalazimo se tako da kod nas „cjeloživotno učenje“ prakticiraju baš svi.
U svakom pojedincu se krije nekoliko zanimanja pa tako istovremeno možemo biti kuhari, vozači, automehaničari, programeri, stolari, doktori,…
Zdravlje iz prirode
O ljekovitim biljkama smo čuli svi i u to smo se uvjerili, do neke granice, ali liječničke dijagnoze koje se temelje na promjeni vremena, godišnjem dobu ili mijeni mjeseca postaju igre bez granica. Dijagnozu po kojoj smo „umorni od proljeća“,… glava, ruka ili noga nas bole „jer se vrijeme mijenja“, a nesanicu imamo jer će uskoro biti „pun mjesec“, prihvaćamo jer „nemamo vremena“ ići liječniku i „sutra će nam biti bolje.“ Ako vas probada u prsima, to je sigurni znak da će padati kiša, a ako ne padne, pa probada vas jer nije pala kiša, a trebala je.
Nakon što stotinjak puta čujemo „dijagnozu iz prirode“ i pomislimo da je „točna“, sami sebe uvjerimo da je to istina i ne pokušavamo potražiti liječnički savjet. Za one teže simptome tu je doktor Google, a drugo mišljenje može vam ponuditi Bing ili Yahoo. Tek ako se stvari stvarno zakompliciraju potražimo liječnika i poslije toga „njurgamo“ kako je sustav spor i kompliciran. Ne daj bože da nam je liječnik dao istu dijagnozu kao i Google jer ćemo tek tada izbjegavati posjete ordinacijama. Neki su koristili češnjak, pelin i rakiju u borbi protiv korone, ako ju prije toga nisu „iznegirali“, jer nema boljeg lijeka od onoga u prirodi.
S obzirom da smo naučili postavljati zdravstvenu dijagnozu i rješavati zdravstvene probleme, upustili smo se i u kućne radinosti i postali sami svoj majstor.
Sam svoj majstor
Sami gletamo zidove pa čak i postavljamo pločice pa poslije zadovoljno prepričavamo drugima i ponosno pokazujemo fotografije svog uratka. Prekidače i utičnice za svjetlo mogu postavljati i oni koji su tek krenuli u srednju elektro školu, a cijevi od vode znaju skoro svi spajati. Oni malo napredniji sami montiraju skelu i rade fasadu na kući ili preslaguju crijepove na krovu, bez zaštitne opreme ili se podvlače pod automobile i mijenjaju kočnice dok se auto klima na podmetnutim konstrukcijama koje „uspješno“ zamjenjuju auto dizalicu. A kad prođe zima i krenu vrtni radovi, pile se stabla koja padaju na krivu stranu, upadaju kroz tuđe prozore ili padaju na cestu kao balvan revolucija. Pali se korov koji se širi niskim raslinjem u susjednom dvorištu i odvozi otpad na divlji deponij (na sreću ovi zadnji su malobrojni).
Malo je onih koji barem nešto od ovoga nisu pokušali sami jer eto živjeti se mora, a para nema dovoljno. Pa čak i oni koji imaju malo više novaca od drugih, pokušavaju uštedjeti tako da što više toga naprave sami. Što će nama majstori kad sve možemo sami.
A što će raditi majstori kad sve možemo sami?
Između ostalog i zato su dobri majstori napustili zemlju jer smo im uzeli posao. Otišli su tamo gdje ima posla i za svoj rad su plaćeni dovoljno da mogu „pristojno“ živjeti. Mnogi od njih su otišli s grčem koji ih je prošao nakon prvih par plaća. Otišli su tamo gdje ljudi ne popravljaju sami svoje aute, vodovodne cijevi, električne instalacije, ne zidaju sami zidove i postavljaju pločice već za to plaćaju ovlaštene tvrtke koje imaju „pune ruke posla“.
Često čujemo da više nema dobrih majstora, mislim, ima, ali su uglavnom zauzeti i traženi pa ako dogovorite posao s njima, doći ćete na red za par mjeseci ili par godina. Ima i onih koji sve poslove prihvaćaju „odmah“ pa skaču s posla na posao kao uspaljeni zečići i niti jedan posao ne dovrše kako treba (…a i oni su samo pokušali zaraditi da bi preživjeli i “bolje živjeli”). I tada donosimo zaključke, „bolje da sam sam napravio nego što sam ih plaćao“.
I sve je to jedan začarani krug u koji smo, ni krivi ni dužni upali, ne svojom voljom, već voljom onih koji su nas premalo plaćali za naš rad pa nismo imali dovoljno novaca platiti rad drugih. Možemo li izaći iz tog začaranog kruga?,…ne znam, ali ako možete, pokušajte, jer takvim zamahom krila možete nekome sačuvati radno mjesto i možda zaustaviti barem jedno iseljavanje.
Foto: https://www.casopiskvaka.com.hr/