Gledamo se u ogledalu društva koje smo sami oblikovali — i slika postaje sve tamnija. Današnje vijesti prečesto govore o napadima na one koji govore drukčije, izgledaju drukčije ili jednostavno ne pripadaju “pravoj“ skupini. Povod je uvijek sitnica, ali posljedice nikada nisu.
Najporaznije od svega je koliko brzo prelazimo preko toga. Dan-dva zgražanja, pokoji komentar, kratko navijanje za svoju stranu — i onda zaborav. Zaborav koji nam daje lažan osjećaj sigurnosti. Kao da se nasilje događa negdje drugdje, nekome drugom.
Ali povijest nas je davno upozorila na opasnost takve šutnje. Postoji ona poznata priča, koju ću prilagoditi, o tome kako su najprije napadali jedne, pa druge, a mnogi su šutjeli jer “to nije imalo veze s njima“. A kad je napokon došao red na njih, više nije bilo nikoga tko bi podigao glas. Ta misao vrijedi i danas — možda više nego ikad. Jer nijedno društvo ne propada preko noći; propada kad dovoljno ljudi zaključi da je tuđi problem nevažan.
Tako se i kod nas tolerira samovolja skupina koje bi određivale što je prihvatljivo, a što nije: koji naglasak je “pravi“, koja zastava smije na prozor, tko ima pravo stati na određeni trg ili ulicu. Takva logika nema veze s identitetom; to je samo strah zamaskiran kao snaga.
Navijačka strast, lokalni ponos, pripadnost — sve su to normalne, pa i lijepe stvari dokle god ostaju u okvirima civiliziranog ponašanja. Problem nastaje kad se pretvore u izgovor za kontrolu i nasilje. Tada prestaju biti izraz ljubavi prema “svojima“, a postaju neprijateljstvo prema “drugima“.
I zato je važno odbiti ulogu promatrača. Ne treba nam hrabrost velikih riječi, nego hrabrost malih odbijanja: reći da nešto nije u redu, da nasilje nije opravdano, da netko nije manje vrijedan zbog naglaska, porijekla ili kluba. Svaki put kad okrenemo glavu, kupujemo još malo mržnje na popustu — i time plaćamo vlastitom budućnošću.
Ako želimo živjeti u zemlji u kojoj se ljudi ne boje biti ono što jesu, onda moramo prestati šutjeti. Ne zbog drugih — nego zbog sebe.
Jer kad se sve zbroji, jedina linija obrane od mržnje je glas koji odbija pristati na nju.