Svi mi nosimo taj nevidljivi ruksak. To nam je valjda obavezna oprema uz rodni list. Unutra trpamo sve: rokove koji nam dišu za vratom, obiteljske drame koje se repriziraju kao loše sapunice, tuđe hirove i onaj tupi osjećaj tjeskobe koji nas budi u tri ujutro jer smo zaboravili biti “savršeni”.
Problem je što taj ruksak nema dno, a tvoje tijelo, unatoč svim tvojim uvjerenjima, nije napravljeno od titana.
Znanost je tu prilično ironična: tvoja “pristojnost” i “izdržljivost” su tvoji najbrži putovi do onkologije. Stres nije neki apstraktni oblak u tvojoj glavi; to je kemijski račun koji tvoje tijelo ispostavlja s kamatama. Ako taj otrov ne izbaciš van, on će naći put unutra. Pojest će ti jetru, začepiti srce ili natjerati tvoje stanice da podivljaju u čistom činu revolucije protiv tvog “strpljenja”.
Svatko ima svoje “veselje” – i neka ga ima!
Ovdje obično nastupaju moralisti s pričama o čaju od kamilice i jogi. No, budimo realni: ljudi koji imaju bilo kakav ventil žive zdravije od onih “ispravnih” koji sve drže u sebi dok ne postanu hodajući spomenici vlastite potisnute agresije.
Iskreno? Boli me briga šta tko radi i kako se tko prazni, dok god druge ne maltretira i dok god su meni dragi ljudi,… živi, zdravi i nasmijani!
Netko bjesomučno trči ili biciklira kilometrima, bježeći od vlastitih demona dok mu srce ne počne iskakati iz grla.
Netko svira, pjeva ili pleše kao da mu je zadnji dan, izbacujući ritmom ono što mu riječi ne dopuštaju.
Netko je u teretani svaki dan, diže stotine kilograma samo da bi se osjećao lakše u glavi, ili udara u vreću zamišljajući facu šefa ili bivšeg partnera dok sav gnjev ne iscuri kroz znoj.
Netko gubi sate ubijajući zombije na ekranu jer mu je to jedini način da mu mozak ne pregori od stvarnih čudovišta u uredu.
Netko zapali jer mu taj dim i udisaj opusti ono što mu nijedna tableta za tlak neće popraviti, ušmrče ili pojede sve slatkiše koji mu se nađu pred očima.
Netko petkom potone u čašu jer mu je to jedini “izlaz” iz tjedna koji ga je pokušao samljeti.
Ti ljudi, sa svim svojim “dobrim” ili “lošim” navikama, barem znaju isprazniti kantu s otpadom. Oni “savršeni” obično prvi eksplodiraju iz temelja, ostavljajući iza sebe samo uredno plaćene račune i dijagnozu koja nikoga ne iznenađuje.
Moj mir je u koracima
Dugo mi je trebalo da shvatim da moj spas nije u ničijem odobravanju i tako sam otkrila najjeftiniju i najbržu metodu čišćenja kontejnera: hodanje.
Sve svoje stresove ja jednostavno – prohodam.
Kad krenem, asfalt ili šumska staza postaju moj privatni terapeut koji ne postavlja glupa pitanja. Ponekad hodam i po kući ili dok telefoniram. Svaki korak je ritmičko izbacivanje nakupljene nervoze. Dok meljem tlo pod nogama, misli se mehanički slažu na svoje mjesto, a otrov izlazi kroz znoj umjesto kroz jetru, gušteraču i srce. Nema skupih kauča, nema glumljenja stabilnosti. Samo ja i put ispred mene dok se stres ne resetira. A ako i to ne pomogne, uvijek mi dobro dođe onaj srednji prst koji usmjerim tamo od kud je taj stres došao ili jedno od gore navedenih “veselja”.
A koji je tvoj ventil?
Jesi li još uvijek ona “divna” osoba koja svoje smeće čuva kao obiteljsko srebro dok polako ne postaneš deponij? Ili si dovoljno pametan da nađeš svoj način i izbaciš taj pritisak prije nego što te on izbaci iz cipela?
Pronađi svoj ventil. Bilo to trčanje, bicikliranje, vreća za udaranje, gejmanje ili zapali jednu i uživaj uz zalazak sunca. Jer onaj tko ne zna izbaciti smeće, na kraju postane deponij. A deponiji smrde, propadaju i nitko ne želi biti u njihovoj blizini.
Izbor je tvoj: hoćeš li biti “svetac” u bolničkom krevetu ili “grešnik” koji hoda živ i zdrav?
Ja biram ovo drugo, a ako teret postane baš, baš nezamisliv, dobro dođe i stablo u šumi, pa ga zagrli i vrišti dok svi medvjedi, srne i divlje svinje ne pobjegnu do Zagreba.