Kažu da biti roditelj nije mala stvar. I zaista nije. Dok su djeca mala i potpuno ovise o tebi, dok ih oblačiš i hraniš, sve izgleda naporno. U onim trenucima kroničnog umora često se pitaš: “Kada će napokon odrasti i postati samostalni?”
Ali zapravo, to je najlakši dio. Dok su bili mali, znao si kad idu spavati, kad se bude, što jedu. Znao si jesu li napisali zadaću, s kim se druže i kako se osjećaju. Imali smo ih na dlanu. Pravi izazov počinje tek kad odrastu.
Od pozornice do gledališta
Dok su odrastali, mi smo bili na pozornici, a oni u gledalištu. Pratili su svaki naš pokret, učili od nas, zrcalili nas. Ali što kada dođe vrijeme da mi siđemo s pozornice i sjednemo u gledalište, a oni zauzmu cijelu pozornicu? Tek tada počinje pravi ispit svega onoga što smo u njih uložili.
Sjaj medalja i ono o čemu se šuti
Gledam oko sebe ponosne roditelje mladih sportaša, glazbenika i odlikaša. Gledam te “savršene genijalce” i znam kako se lako hvaliti uspješnim nasljednicima.
Ali što je s onom djecom koja su roditeljima pokrala zlatninu? Što je s onima koji su ispeglali karticu jer je to bio samo “komad plastike”? Što je s onima koji su dolazili kući pijani u jutarnjim satima, koji su se svađali, mrzili te u pubertetu i odustajali od svega – od sporta, glazbe i škole?
Mislimo li zaista da su to neka tuđa djeca? Ili možda samo ne želimo znati što naša djeca zapravo rade dok mi drugima pričamo samo o njihovim uspjesima?
Kad prođeš oba puta
Imala sam tu “sreću” ili “nesreću” da o svojim sinovima znam puno. Neću reći sve, ali znala sam dovoljno. Bila sam ponosna majka odlikaša, ferovca, ali sam isto tako znala što znači baklja i tučnjava na utakmici. Prošla sam kroz sve faze njihova odrastanja, kroz vrhunce i kroz padove. Prošla sam oba svijeta.
I na kraju, kad podvučeš crtu, više nije bitna ta petica iz matematike. Nije bitna medalja oko vrata. Ostaje samo jedna želja: da tvoje dijete bude sretno. Danas mi je jedino važno da ih mogu zagrliti i znati da su dobro.
Kada ih zagrlim, vrijeme stane. To je vrijeme bez bodova i bez medalja. Jer na kraju dana, ljubav ne broji rezultate, nego zagrljaje.
Obitelj kao jedini cilj
Danas su naši razgovori drugačiji. Upravo se dogovaramo za blagdanski ručak – usklađujemo tko će kada doći. I oni dolaze. Dolaze jer, bez obzira na sve što smo prošli, na sve medalje, baklje i petice, mi smo obitelj.
To što su tu, što se i dalje imamo i što se vraćaju kući dok mi mirno sjedimo u tom gledalištu i navijamo za njih, naša je jedina prava pobjeda. To je vjera i tome blagdani služe: da nas vrate onome što je sveto – ljubavi koja nikada ne odustaje.
Vjerujte mi, to je ono jedino čemu svaki roditelj, u konačnici, treba težiti,… udobno se zavaliti i uživati u gledalištu.