Nisam ga nikada upoznala, ali on živi u pričama koje mi je mama ostavila u naslijeđe, kao kakav stari, nevidljivi krov nad našim životima. Živi u toj jednoj rečenici koja je bila njegov štit i njegov mač: “U slavu Boga i starog Jure Vrdoljaka.“
Kao djetetu, to mi je zvučalo i smiješno i moćno, gotovo mitski. Tek kasnije sam shvatila njezinu pravu težinu. Nije on bio čovjek od velikih škola ni učenih citata, ali je posjedovao ono najvažnije – instinktivno znanje da ga na ovoj surovoj zemlji uspravnim drže samo dvije stvari: milost Božja i vlastita leđa. Znao je da je život borba od koje se ne smije odustati, čak ni kad teret postane pretežak.
Pitala sam mamu jednom je li u redu što sina želim nazvati po Matiji, Jurinoj ženi. Matija je bila tiha snaga, ona koja je morala imati nadljudsku energiju da preživi i Juru, i to selo, i to škrto vrijeme. Bila je sidro u njegovoj oluji. Danas moj mlađi sin nosi to ime – Matija. Jer u našem kraju to ime ne poznaje rod; ono označava ustrajnost.
Danas se volimo kititi modernizmom, mislimo da smo evoluirali jer imamo odgovore na klik prsta, ali ta stara energija ne nestaje. Ona se samo seli, iz koljena u koljeno, iz krvi u krv. Ponekad smo teški, sami sebi i drugima, ali to je taj isti korijen koji odbija biti iščupan.
Vjera je danas postala glasna, često opterećena pravilima i “uputama za upotrebu“. Postoje oni koji čuvaju ta pravila, i to poštujem. Ali postoje i oni drugi. To su ljudi koji ne ispunjavaju crkvenu klupu nedjeljom, ali se u tišini, dok peru lice ili gledaju u nebo, iskreno pomole. To su oni čija vjera ne stane u protokole i koji su, po nečijim mjerilima, možda na nekoj “crnoj listi“.
Postoje domovi u kojima nema službenih naljepnica na vratima, ali su posvećeni poštenjem i neprestanom borbom. Postoji vjera koja se ne dokazuje glasnim molitvama, već se živi u tišini, u odluci da ostaneš čovjek kada je puno lakše biti zvijer. Vjerujem da Bog vidi i one koji za sebe kažu da nisu vjernici, jer možda samo nemaju prave riječi za ono što nose u sebi. Jer, u dubini duše, ne postoji čovjek koji u nešto ne vjeruje – u mrvu dobrote, u pravdu ili u snagu kojom se ujutro budi. Bog sigurno vjeruje i u njih, baš kao što oni, ne znajući to, žive Njegovu snagu kroz vlastito poštenje.
I zato, dok gledam ovaj svijet kako se mijenja i ratuje, ja i dalje biram vjerovati u ljude. Čak i kad me razočaraju djelima, tražim u njima onu iskonsku, tvrdu jezgru snage. Vjerujem u Boga koji razumije da čovjek mora vjerovati i u sebe, jer nam je Bog dao slobodu i ruke da njima stvaramo, a ne samo da ih sklapamo.
Vjerujem da nam ništa ne vrijedi pun stol blagdanske hrane ako su nam srca za tim stolom prazna, hladna i tupa na tuđu nevolju, ali vjerujem i u to da svatko ima pravo na košaricu s jajima i kuhanu šunku jer nitko ne bi trebao osjećati prazninu na blagdan koji slavi život.
I zato vjerujem u onu staru Jurinu: “U slavu Boga i starog Jure Vrdoljaka.“