Sjedite na kavi s nekim tko vam je drag. Dok mu prepričavate nešto što vas danima muči, neku situaciju koja vam ne da mira, on svako malo baci pogled na mobitel. Kao da očekuje hitan poziv iz Pentagona ili barem neku vijest koja će promijeniti tijek povijesti. Možda i klima glavom, možda čak ubaci ono robotsko “da, razumijem”, ali vi znate da on nije tu. Njegovo tijelo sjedi preko puta vas, ali misli su mu u nekoj drugoj verziji stvarnosti. Osjećaj je, budimo iskreni, prilično jadan i svi smo ga kad tad doživjeli, ali i nekome priuštili.
Licemjerje u ogledalu
I nemojmo se lagati, svi mi to radimo. Sjedim tako jedan dan sa suprugom na kavi. On se zadubio u mobitel, a ja, naravno, odmah u napad: “Pa možeš li valjda izdvojiti pet minuta za mene, da ne pričam sama sa sobom!”. On ga odloži uz onaj lagani uzdah, ja pobjedonosno krenem s pričom, a onda nakon točno tri minute shvatim da sam automatski reagirala na zvuk pristigle poruke i znatiželjno čitam što mi je to došlo.
On me samo onako značajno pogleda: “Aha, znači ti imaš diplomatski imunitet na mobitele, a ja sam u karanteni?”.
U tom trenutku me obuzme krivnja. Shvatila sam da to ne radim jer mi on nije bitan, radim to jer sam postala ovisna o tom stalnom šumu informacija. U današnjem svijetu, biti potpuno prisutan u trenutku postalo je veće umijeće od hodanja po užetu iznad provalije.
Paradoks povezanosti
Živimo u eri nikad veće povezanosti, a nikad manje stvarne bliskosti. Imamo stotine “prijatelja” na mrežama koji nam lajkaju objave o nebitnim stvarima, ali koliko imamo onih kojima možemo reći nešto važno, nešto što nas boli ili plaši, a da se pritom ne osjećamo kao da se natječemo za pažnju s novostima na ekranu?
Većina nas ne sluša da bi razumjela. Slušamo da bismo odgovorili. Dok druga osoba još nije ni završila rečenicu, mi u glavi već montiramo vlastiti “blockbuster” odgovor koji je sličan njezinoj priči, ali naravno, “triput luđi” i s više specijalnih efekata. To me podsjetilo na jednu priču od prije par godina dok se moj otac, star i nagluh dovikivao sa susjedom koja je šetala ulicom,… ona njemu priča o tome kako ju bole koljena, a on (ništa ne čuje) pa odgovara da je dobro i da ide sadit vrt… mahnu si rukom i svatko ode svojim putem,.. mi koji smo to slušali,… prasnemo u smijeh, a nismo niti svjesni da smo u svojim razgovorima, (relativno) mladi i dobrog sluha, zapravo isti takvi.
Kad djeca odrastu, slušanje postaje umjetnost
Mala djeca, mali problemi. Kod velike djece i problemi su veliki, barem se tako čine njima, a i nama. Nema više onih jednostavnih drama o izgubljenim kockicama koje se riješe u minuti. I upravo zato, ako ih stvarno gledamo u oči dok pričaju, umjesto da perifernim vidom skeniramo što sve treba obaviti po kući, možemo čuti i ono što su odlučili prešutjeti.
Kod velike djece, ono najvažnije se često nalazi između redaka. U onom specifičnom tonu glasa ili u tome kako brzo skrenu pogled. Koncentracija nam ponekad ima rok trajanja kao otvoreni jogurt na suncu, misli nam odlutaju na posao, na obveze, na sutra, ali baš bismo s djecom trebali biti najbudniji. Jer ako ne možemo čuti njihove trenutne nedoumice, kako možemo očekivati da će nam se obratiti kad im život postane stvarno težak? Stvarno slušanje je aktivna, gotovo terapeutska vještina koja ne osuđuje. To je onaj trenutak kad su vam duše na istoj frekvenciji.
Tišina koja liječi
Postoji jedna predivna vještina koju rijetko koristimo – dopuštanje tišine. Mi se tišine bojimo kao da će se, ako nitko ne priča pet sekundi, srušiti cijeli svijet. Čim netko stane, odmah skačemo s komentarom da popunimo prazninu.
Ali prava istina često se krije upravo u tom produženom dahu. Tek kad osoba osjeti da je nitko neće prekinuti ili poklopiti svojim savjetom čim udahne, tek tada se usudi izgovoriti ono što je stvarno muči.
Razmislimo malo
Svi mi želimo da nas netko vidi i čuje, onako iskreno, bez filtera i bez ekrana između nas. Ali rijetko tko želi prvi spustiti taj digitalni štit.
Sljedeći put kad sjednete s dragom osobom, izazovite sami sebe. Pokušajte cijeli razgovor provesti fokusirani isključivo na njih. Meni još uvijek ne uspijeva svaki put, ponekad posustanem, ponekad me mobitel prevari, ali trudim se. Jer na kraju dana, nitko se neće sjećati što je pročitao na portalu, ali će svi pamtiti onaj osjećaj kad su se uz vas osjećali važno.