Dogodilo se. Netko je odlučio testirati moje živce. Jedna od onih dvadesetak web stranica koje s pažnjom održavam postala je meta nekoga tko očito ima viška vremena, a manjka pameti. Netko je ušao nepozvan u moje digitalno dvorište, počeo se igrati i mislio da će mi provaliti u web kuću.
Ozbiljno? Meni?
Dopustite da vam objasnim s kime se zapravo krenuo natezati.
IT dinastija: Mi ne zovemo podršku, mi JESMO podrška.
Ja ne živim u “običnoj” kući. Ja živim u informatičkoj utvrdi. Kod nas se uz nedjeljni ručak ne priča o vremenu, nego o sigurnosnim protokolima. Moja filozofija je jednostavna i armirano betonska: ako ja ne znam, moj muž zna, a ako on ne zna – e, onda nastupa “teška artiljerija”.
Upravo se to dogodilo ovaj put. Dok sam ja još analizirala putanju pokušaja upada, moj sin je već bio tri koraka ispred. Dok bi drugi tek otvarali “ticket” podršci i čekali satima, on je to već riješio. Tiho, efikasno, bez puno drame – onako kako to rade oni kojima je kod prirodno okruženje od malih nogu. To je ta nova generacija koja ne popravlja samo greške, nego gradi neprobojne zidove.
Održavanje je lako… dok ne postane gusto
Svi bi htjeli web stranicu i svi bi htjeli biti web dizajneri, ali rijetki žele razmišljati o onome što se događa “ispod haube”. Održavati web je najlakša stvar na svijetu dok sve radi. Ali onog trenutka kad vam netko upadne i poremeti cijeli sustav – tada prestaje priča o “par klikova” i vidi se tko su pravi igrači.
Tada na vidjelo izlazi razlika između onih koji “znaju napraviti stranicu” i nas koji imamo digitalno dvorište.
Birajte pametno
Ovaj pokušaj upada trajao je točno onoliko koliko je mom sinu trebalo da detektira uljeza i zaključa mu sva vrata pred nosom. Razbojnik je dobio po prstima, stranica je vraćena na tvorničke postavke sigurnosti, a ja sam dobila još jedan dokaz zašto sam mirna – jer znam tko mi čuva leđa.
Zato, dragi moji klijenti, birajte s kim ćete raditi.
Hoćete li raditi s nekim tko će vas staviti na čekanje kad zagusti?
Ili ćete raditi s obitelji koja živi ovaj posao, gdje rješenja dolaze brže nego što napadač stisne Enter?
Mi znamo kako se brani digitalni teritorij. A razbojnici? Oni su samo poslužili kao besplatan trening za sve nas i podsjetnik da se s našom kućom ne isplati kockati.
Skupina “digitalnih planinara” iz Japana koja se pokušala useliti u naše digitalno dvorište bez rezervacije, dobila je kartu u jednom smjeru – natrag preko Pacifika!
Iako cijenimo međunarodni interes, morali smo im objasniti da se kod nas ne nose kimona nego gojzerice, a umjesto sušija nudimo štrudlu od borovnica, a ulazna vrata su zaključana bravom od 50 znakova.
Ma nećeš, razbojniče, ne u ovom dvorištu!!!