Znate li da nitko nikada nije dovršio gradnju kuće u cijelosti? Čak i oni koji su platili famozni “ključ u ruke” na kraju ostanu zatečeni nedovršenim lajsnama, utičnicama koje nisu tamo gdje su trebale biti ili krivo montiranim vratima. A mi, koji radimo sami, korak po korak, u glavi nosimo popis od barem 1000 nedovršenih sitnica. Svjesna sam, od tih tisuću možda ću dovršiti petsto. Onih drugih petsto će ostati negdje na nekom papiru koji će možda netko jednoga dana pronaći i sjetiti se što sam sve planirala dok sam sanjala o savršenom domu.
Da, volim graditi. Ne znam raditi vlastitim rukama – ne pitajte me da gletam ili spajam osigurače – ali znam dobro planirati. Nabavljam materijal, planiram financije, dizajniram gdje će biti koji zid, a gdje koja utičnica i, bez lažne skromnosti, stvarno sam dobra u tome. Uživam u tom procesu stvaranja, iako sam svjesna da “gotovo” u ovom poslu jednostavno ne postoji.
I unatoč tom popisu od 500 nedovršenih stvari koji me prati u Ravnoj Gori, ja ipak razmišljam… Razmišljam da obnovim i onu kuću koju sam naslijedila u Rijeci.
Nije to neka stara ruševina, građena je osamdesetih. Čvrsta je to gradnja, ponosna, ali zapuštena. U njoj je život već raspoređen – kat, pola potkrovlja i pola dvorišta nije moje, a ostalo je moje!?,…u jednom stanu živi moj sin, u drugom moj otac od 88 godina. Njemu ne želim remetiti mir; zaslužio je svaku sekundu svoje tišine i mira. Ali kuća kao da me doziva svojim potrebama. Treba novi krov, stolariju koja ne propušta buru, fasadu koja će joj vratiti sjaj i dvorište koje čeka moju ruku. A tu je i potkrovlje, ona polovica prostora koja se može raditi polako, nečujno, bez da ikoga uznemirim, tu, preko puta Sveučilišnog Kampusa.
I tu počinje moja borba. Pitam se: „Treba li mi to stvarno?“
Već imam svoj dom, upravo sam pri kraju s uređenjem dvorišta u Ravnoj Gori, napokon hvatam onaj miris završetka i mira. A Rijeka… Rijeka je ogroman izazov. Ne znam hoću li do kraja radnog vijeka imati novaca za sve te pothvate, jer u mirovini u Hrvatskoj rijetko tko ima novaca za velike vizije osim,… Ipak, onaj osjećaj stvaranja, baš kao nekada u računalnoj igrici Simsi – jedinoj igrici koju sam ikada igrala – ne da mi mira.
Možda je suludo ulaziti u krovove i fasade kad bi čovjek trebao početi uživati u onome što već ima. Možda će onih 500 nedovršenih sitnica iz prve kuće postati 1000 u drugoj. Ali za mene je gradnja čin stvaranja, čista umjetnost. I unatoč strahu od manjka snage i novca, ne mogu prestati planirati – jer stvarati znači biti živ.”
Što bi me više grizlo? To što sam ušla u projekt koji me možda nadilazi, ili to što sam pustila da ta kuća, taj simbol odrastanja, polako gubi bitku s vremenom i propada?
Hoću li uspjeti? Ne znam. Zaboli me kad vidim na što to sve sada liči i ta je bol jača od bilo kojeg završenog dvorišta koje već imam. Jer možda mi to ne treba za “preživljavanje”, ali mi treba za dušu koja ne zna mirovati dok god postoji jedna nedovršena vizija.