Svakog 22. travnja svijet se na jedan dan “ozeleni”. Korporacije mijenjaju logotipe, a mi se tješimo da smo spasili svijet jer smo plastičnu bocu bacili u pravi spremnik. No, budimo brutalno iskreni: Zemlja ne treba naše simbolične geste dok god iza nas ostaju tone smeća i tragovi naše lijenosti.
Izgradili smo svijet na bolesnoj iluziji da na ograničenom planetu možemo imati beskonačan rast. Ponašamo se kao da nam vlastita kuća gori, a mi s mrtvom ozbiljnošću raspravljamo o tome koje će boje biti zavjese u dnevnom boravku.
Kultura bacanja: kamo odlaze te tone odbačenih stvari?
Prestali smo popravljati. Lakše je baciti i kupiti novo: Na žalost i ne isplati se popravljati, jeftinije je kupiti novo. Kupujemo nove mobitele, mijenjamo računala, ekrane, kućne uređaje, čak i ako je riječ o malom kvaru. Postali smo civilizacija koja će radije kupiti novi toster nego očistiti mrvice iz starog. Nikako da se zapitamo: kamo odlaze te tone odbačenih stvari?
Zatvaramo oči pred činjenicom da naša potreba za “novim i boljim” stvara planine smeća koje guše neki drugi dio svijeta. To što taj otpad nije u našem dvorištu, ne znači da je nestao.
Lijenost zapakirana u komfor
Vrhunac našeg apsurda je svakodnevica. Danas roditelji voze djecu u školu čak i kad je ona udaljena par stotina metara, a u dućan “skoknemo autom” po neku sitnicu. To i ja radim – priznajem. Naravno, koristim platnenu vrećicu umjesto plastične, ali sam za taj skok do dućana, udaljenog svega dvije minute od kuće, pokrenula auto od dvije tone,… sve kako ne bismo izgubili vrijeme koje “pametno” trošimo na gledanje televizije ili skrolanje po društvenim mrežama. Djeci smo oduzeli noge, a sebi kretanje, sve pod izlikom “brige” ili “žurbe”. Dok sustav guta resurse brzinom koju planet ne može pratiti, mi se ne možemo odreći ni najminimalnijeg komfora.
A vi koji ćete ovih dana čistiti šume – svaka čast. Ali ovaj tekst nije za vas. Nije niti za one koji još uvijek popravljaju stvari, kompostiraju, razdvajaju otpad, šeću prirodom i skupljaju tuđe smeće. Ovo je poruka onima koji su taj otpad ostavili. Onima koji mijenjaju pločice u stanu, a stare odbacuju u šumu kad ih nitko ne vidi. Onima koji uživaju u prirodi, a iza sebe ostavljaju trag vlastite nekulture i nemara. Priroda nije vaše besplatno odlagalište.
Vrtlarenje i pješačenje: Zadnji činovi otpora
U svijetu koji slavi brzinu i digitalnu buku, povratak osnovama nije hobi – to je čin pobune protiv sustava koji nas želi pretvoriti u pasivne potrošače.
Pješačenje umjesto vožnje nije samo ekologija. To je odbijanje sudjelovanja u utrci koja nema ciljnu ravninu.
Kompostiranje i vrtlarenje su dokazi kako se od nečega stvara nešto. To je jedini krug koji stvarno funkcionira, za razliku od našeg ekonomskog koji samo troši i odbacuje.
Čuvanje starih sorti i sjemena je zadnja linija obrane naše slobode. Onaj tko drži sjeme, ne ovisi o korporacijama koje bi, da mogu, patentirale i zrak koji dišemo,… i vjerojatno nam ga prodale u “light” i proteinskoj verziji s okusom planinskog jutra.
Priroda ne pregovara o našem profitu
Ovaj planet ne treba “osviještene kupce” koji punim kolicima spašavaju svijet. Treba ljude koji će prestati kupovati gluposti. Priroda ne čita izvještaje o rastu BDP-a i ne zanimaju je naši dionički indeksi. Ona jednostavno reagira. Ako nastavimo vjerovati da je profit važniji od pitke vode, priroda će nas izbrisati iz jednadžbe – ne iz ljutnje, nego iz čiste fizike.
Prestanimo čekati da sustav popravi ono što je sam slomio. Sustav živi od naše potrošnje. Počnimo živjeti s manje. Poštujte hladovinu starog stabla jer vam ono omogućuje idući udah, a ne zato što dobro izgleda na fotografiji.
Zemlja će preživjeti. Ona je preživjela udare meteora i ledena doba. Pitanje je samo hoćemo li mi biti dovoljno pametni da preživimo vlastitu glupost. Tu smo gdje jesmo. I krajnje je vrijeme da počnemo gasiti vatru, umjesto da biramo boju zavjesa.