“Lastavice gdje si bila? U dalekom svijetu. A što si nam donijela? Proljeće na repu.”
Čuo se cvrkut i pogledala sam prema krovu. Ispod samog ruba – gnijezdo. Čista, stopostotna bespravna gradnja. Bez građevinske dozvole, bez projekta, bez ijednog papira, jedna je lastavica odlučila da je moj krov idealna nekretnina za nju i njenu ekipu. Nije pitala, nije tražila dozvolu, nije čak ni poslala upit preko Bookinga. Samo je zasjela, donijela prtljagu u kljunu i počela miješati mort.
I ako se pitate hoću li je maknuti – spametite se!
Prvo, da razjasnimo pravnu stranu ovog suživota. U Hrvatskoj su lastavice i njihova gnijezda zaštićeni zakonom. Točka. Kraj rasprave. Moja podstanarka ima jaču pravnu zaštitu od većine nas. To nije stvar moje dobre volje, mojih estetskih kriterija ili toga hoće li mi se boja blata slagati s bojom cokla. To je zakon.
Ako ti je priroda odlučila pokloniti povjerenje i sagraditi gnijezdo baš na tvojoj kući, to je kao da si dobio Michelinovu zvjezdicu za gostoprimstvo. U tom trenutku ti se prilagođavaš njoj, a ne ona tvojoj opsesiji za savršeno čistim zidovima.
Nema tu filozofije ni prostora za pregovore. Samo zakon prirode
Ako mislimo da smo toliko bitni u ovom svemiru da možemo uništiti nečiji dom (koji je doslovno izgrađen od pljuvačke i truda) jer nam “kvari vizuru” – možda bi trebali preispitati svoje prioritete. Ili se preseliti u sterilnu staklenu kocku u centru grada gdje je jedina priroda koju ćeš vidjeti onaj uveli fikus u lobiju banke.
Ja sam svoju malu stanarku prihvatila. Ona radi svoj posao (uglavnom jede komarce koji bi inače mene pojeli živu), ja radim svoj, i nitko nikome ne smeta. Ona ne prigovara na moju glazbu, ja ne prigovaram na njeno rano buđenje.
Život u Gorskom kotaru je ionako previše nepredvidiv, divlji i intenzivan da bih trošila energiju na gluposti poput “mrlja na fasadi”. Ovdje te ujutro može dočekati metar snijega, srna u vrtu ili magla kroz koju ne vidiš vlastiti nos. Lastavica pod krovom je zapravo najnormalnija stvar koja mi se dogodila ovaj tjedan.
Zato, ako ti se lastavica nastani pod krovom, smatraj se blagoslovljenim. Pusti je. Čuvaj taj život, makar bio veličine nekoliko grama blata i perja. Jer ako ne možeš poštovati biće koje je preletjelo pola svijeta da bi baš kod tebe podiglo obitelj, onda ne razumiješ bit.
Među nama i svim onim zvijerima u šumi postoji neki nepisani kod: mi znamo kad treba stati, kad treba pustiti druge da žive. A moja lastavica? Ona je upravo dobila ugovor o doživotnom najmu. Cijena? Par mrvica blata, besplatno sredstvo protiv komaraca i puno cvrkuta.
Čisti dobitak!
A da ne mislite da je zabava samo na krovu – na tlu je još i luđe.
Sinoć sam krenula iza kuće prema ljetnoj kuhinji, onako usput da nešto provjerim, a tamo imam što vidjeti: ekipa od pet-šest žaba nasred dvorišta udara ozbiljan tulum!
Skakuću, krekeću, valjda slave useljenje lastavice ili su jednostavno našle bolji “dance floor” od obližnjeg potoka.
Zato, dragi moji susjedi, molim vas za razumijevanje. Ako po noći čujete neku buku ili “glasnu glazbu” iz mog dvorišta – bez brige, to nisam ja. To su žabe.
Izgubile su kontrolu, a ja im se bojim prekinuti party da me ne prijave zbog remećenja šumskog reda i mira. U Gorskom kotaru nikad ne znaš tko ima bolje veze “gore” – lastavice ili žabe!