Ovih dana u Gorskom kotaru dijele se milijuni. Potpisuju se ugovori, bljeskaju fotoaparati, drže se govori i slavi se razvoj. O tim novcima neću napisati ni retka. Ne zanimaju me protokoli ni prigodna tapšanja. Ne dok god ljudi u jednom dijelu Gorskog kotara nemaju ono najosnovnije – sigurnu i čistu pitku vodu.

A nigdje taj apsurd nije tako bolan kao u čabarskom kraju. S izvora rijeke Čabranke teku nepresušne količine čiste vode. Istodobno, stanovnici Tršća i Gerova godinama nemaju sigurnu vodoopskrbu. Trpe stalne prekide isporuke, padove tlaka i preporuke o prokuhavanju nakon svake jače kiše. I dok ovo pišem, Gerovo i Tršće su ponovo bez pitke vode.

Izvor rijeke pod nogama, a slavine bez pitke vode

Čabranka je tu, pod nogama. Moćna, bistra, nepresušna rijeka koja izvire iz same utrobe planine. Ali taj izvor leži dolje, na dnu kanjona, na nekih 450 metara nadmorske visine. Kuće u Tršću nalaze se gore, na visoravni, na više od 820 metara.

Između izvora i čaše vode stoji gotovo 400 metara visinske razlike. Povezuju ih prastare cijevi položene prije nekoliko desetljeća. Voda se ne penje sama. Snažne crpke guraju je pod ogromnim pritiskom uzbrdo, kroz pravac Gag – Lazi. Pod tim divljim pritiskom dotrajale cijevi stalno pucaju.

Podaci Hrvatskih voda pokazuju da se na takvim trasama gubi preko 50 posto vode. Više od polovice vode iz Čabranke iscuri u šumu i podzemlje prije kućnih slavina.

Upojni bunar u kršu i obavezne tri minute prokuhavanja

Kad u planini zapadnu teške jesenske kiše, kreće novi problem. Zavod za javno zdravstvo redovito izdaje isto upozorenje. Voda nije za piće zbog mutnoće, uz obavezno prokuhavanje od najmanje tri minute.

Razlog je tehničke prirode. Naselje Tršće nema moderan uređaj za otpadne vode, nego stari upojni bunar. U goranskom kršu nema prirodnih filtera. Vapnenac je pun pukotina. Svaka jača kiša otpadne vode iz bunara povuče ravno prema izvoru Čabranke.

Zato ljudi uz najbistrije izvore kupuju vodu. Čekaju vatrogasne cisterne ili kuhaju vodu na štednjaku.

Službeni papiri i hladni kalendar do 2029. godine

Rješenje na papiru postoji. Kroz Drugi švicarski doprinos osigurano je 12 milijuna eura. U prvoj fazi planirano je 1,8 milijuna eura za novi cjevovod Gag – Lazi. Još 1,5 milijuna ide za novi pročistač u Tršću, kako bi se izvor zaštitio.

Na papiru to zvuči izvrsno. Ali službeni izvještaj donosi i hladan podatak: krajnji rok za dovršetak radova je 2029. godina.

Pogled u službene planove otkriva još veći apsurd. U Planu za 2026. godinu predviđeno je čak 510.000 eura za razmjenu stručnjaka i seminare. Za stvarnu dezinfekciju vode u Čabru ostavljeno je tek 60.000 eura.

Do završetka projekta valja izgurati još tri pune godine. Tri dugačke goranske zime i stotine dana neizvjesnosti.

Tko će dočekati tri godine?

U uredima u Zagrebu ili Rijeci tri godine su tek administrativni pojam. Jedno programsko razdoblje, natječaji i žalbeni rokovi.

Ali u kući na planini, tri godine su vječnost.

Majka u Tršću ne može djetetu reći: „Strpi se do 2029. godine da prođu nabave, pa ćemo skuhati ručak.” Djeca ne piju ugovore. Voda im treba danas.

Isto vrijedi i za starije mještane u samačkim kućanstvima Tršća ili Gerova. U njihovoj dobi tri godine čekanja nisu tehnički rok. Tjerati ljude od osamdeset godina da po zimskom ledu vuku kanistre s vodom nije samo organizacijski propust – to je sramota.

Prije novih turističkih atrakcija i rezanja vrpci, osigurajte ljudima u čabarskom kraju vodu. Osiguravanje funkcionalne vodovodne infrastrukture u 21. stoljeću nije nadstandard, već temeljni civilizacijski minimum na kojem počiva održivost čabarskog kraja. Sve ostalo je prazna priča.

➡️ Cura s Vežice

Izvori informacija:

Podijeli s prijateljima