Kažu da se dobra djela uvijek vraćaju, ali ponekad se vrate s takvim osjećajem da ti naprosto uljepšaju život i potvrde da kroz njega ideš baš kako treba.
Priča počinje prije dvije godine. Bila je nedjelja – taman smo čuli jednu tužnu vijest i dan nam je bio tmuran i siv iako je bio sunčan. Netko zvoni na vrata naše kuće u Ravnoj Gori. Otvaramo, kad tamo – čovjek na Ducatiju. Nama pogled odmah zaiskri, jer tko je proveo dio života u moto čizmama i s kacigom na glavi, zna taj zvuk i tu vezu. Godinama smo s našom Multistradom prolazili kilometre i družili se s ljudima koji dijele istu strast.
Čovjeku je ponestalo goriva. Poslali su ga iz Vrbovskog prema pumpi u Ravnoj Gori, ali zalihe su presušile prije cilja. I, gle čuda, pozvonio je na prava vrata – kod dvoje ljudi koji jako dobro poznaju život na dva kotača.
Naravno da ćemo pomoći! Objasnili smo mu da pumpa u Ravnoj Gori nedjeljom ne radi i da će morati do Delnica, ali dali smo mu par litara goriva iz kanistera za kosilicu.
Pita čovjek koliko je dužan.
„Ništa, čovječe, samo vozi do Delnica, bitno je da imaš goriva da ne zapneš negdje. Sretan ti put!”
Pozdravili smo se i čovjek je nastavio dalje. I to smo s vremenom zaboravili.
I prođe od tada dvije godine. Život teče svojim tokom… Dok neki dan pred kućom ponovno ne stane motor. Baš smo slavili Brunov rođendan. Bračni par na motoru, traže baš nas.
Izlazim iz kuće, gledam Mitju- muža kako priča s nepoznatim ljudima, trnci me prolaze dok mi žena pruža ruku i objašnjava:
„Vi ste mome suprugu pomogli prije dvije godine, dali ste mu benzin!”
Vade oni punu vrećicu poklona – viski, vino, slatkiši… Moj Matija (27) odmah pita može li uzeti Kiki bomobne, uzmi sine! Ja ne mogu doći sebi od veselja! Najradije bih cijelom svijetu viknula: vidite ovo, nije čudo, to su motoristi, to je energija na dva kotača! Kakvi divni, dragi ljudi. Još se ispričavaju što nisu stigli prije, kažu da su nas se toliko puta sjetili i spominjali tu zgodu, ali nikako da navrate do Gorskog kotara, točnije – do nas. Nisu htjeli ostati na kavi, mislim da im je bilo malo neugodno, a da nas bolje poznaju, znali bi da je nama to sasvim normalno – upoznati nove ljude, popričati, razmijeniti energiju. I imali su jedinstvenu priliku probati moju tortu na tri kata koju sam prvi puta u životu radila.
Umjesto toga razmijenili smo brojeve mobitela i čvrsto obećali: dolazimo mi njima u Međimurje!
A najluđe od svega? Baš smo se taj isti dan muž i ja vozili u autu od Rijeke do Ravne Gore i razgovarali o tome kako ćemo opet kupiti motor. Jer vožnja na dva kotača ostaje u krvi, to se ne ispire tuširanjem i s one dvije litre vode dnevno koje popijemo.
Dakle, sve se složilo samo od sebe. Iduće godine smo ponovo na dva kotača, a put je jasan – idemo u posjet našim novim prijateljima u Međimurje.