Autor: Woolf1975
Potaknut jednim razgovorom kad sam, na moje iznenađenje, saznao da ne mogu biti anarho-ljevičar jer sam domoljub, pa najljevije mogu biti centar, odlučio sam ispričati priču o Duletu.
Dule je rođen 1951. godine u Osijeku kao najmlađi od troje braće. Majka mu je bila Vukovarka, a otac podrijetlom iz Krasna. Njegovog oca, koji je radio u drvnoj industriji, često su selili zbog posla diljem Hrvatske, pa je tako, eto slučajno, Dule dio djetinjstva proveo u Retfali.
Nakon nekoliko godina, Dule se s roditeljima i braćom preselio u Rijeku jer je njegova majka, između Karlovca i Rijeke, odabrala upravo Rijeku.
Puno godina i puno zanimanja kasnije, upoznao je svoju buduću ženu u jednoj slastičarnici na Belvederu. Oženili su se i dobili prvo sina pa kćer.
Da bi ova priča imala smisla, moram naglasiti da je Dule bio član SKH, jedan od osnivača Saveza izviđača u Rijeci i izuzetno predan radu s mladima kroz izviđačku organizaciju.
Njegova supruga, Slovenka i katolkinja, poželjela je krstiti sina u crkvi u kojoj se i ona krstila. Dule, stari komunist, nije imao problema s time i jednostavno je rekao: “Nemam ništa protiv krštenja, ali ja u crkvu ne idem.” I tako njegov sin nije kršten, jer ga je svećenik odbio krstiti ako otac neće držati dijete u rukama. Njegov šogor je svećeniku to komentirao riječima: “Upravo ste izgubili jednu ovčicu.”
Dule i njegova supruga odgajali su svoje dvoje djece kao klasična radnička obitelj, a živjeli su s njegovim roditeljima.
Onda je došla 1990.
Dule je bez razmišljanja, kao pripadnik pričuvne policije, zamijenio zvijezdu šahovnicom, položio prisegu državi i predsjedniku pa kući donio policijske “lizaljke” (“Stop policija”). Zajedno sa svojim sinom acetonom je brisao slova “MI” i lijepio letraset slova “PO”, pretvarajući stari natpis “MILICIJA” u “POLICIJA”.
Držao je položaj na Grobniku dok ih nije zamijenio ZNG. Bilo je i tu par zanimljivih događaja, ali nisu presudni za priču.
Preskočit ću par godina i doći na, ako se dobro sjećam, ’93. godinu. Iz nekog, meni nikad poznatog razloga, policija ga prebacuje u HV i Dule završava na ratištu. Kad je dolazio s ratišta, pitao je svog sina da mu snimi neke kazete s glazbom kako bi “njegovi dečki” imali što slušati. Pričao je kako mu je lakše jer ima izviđačko iskustvo i nikada se nije žalio.
Jednog dana, kad im je dolazila smjena, kamion je naletio na zaostalu minu. Dule i “njegovi dečki” izvlačili su ranjenike, a kasnije su saznali da su cijelo vrijeme, noseći suborce, prelazili amo-tamo preko druge mine koja, srećom, nije eksplodirala.
Vratio se na odmor, otišao loviti lignje na Unije i doživio svoj prvi infarkt.
Nakon toga su on i njegova žena bili u invalidskoj mirovini i to su bili teški dani za sve njih. Došao je i drugi infarkt pa operacija trostrukog bypassa na Rebru.
Onda se Dule uključio u HVIDR-u. Nažalost, zakasnio je samo jedan dan s prijavom invaliditeta MORH-u pa ga nije ostvario.
Tada je počela njegova dugogodišnja borba za priznavanje statusa HRVI. Ta borba imala je i svoje apsurdne trenutke. Toliko apsurdne da je Dule zakasnio na sinovo vjenčanje jer mu vojna policija nije dozvolila izlazak iz bolnice u Zagrebu. Prvi ples s mladenkom je, umjesto Duleta, otplesao njegov brat.
Dule je umro jedne lijepe večeri, ne dočekavši status HRVI i mirovinu koju je zaslužio.
Ako još niste shvatili poantu ove priče, moj Dule je bio i ostao ljevičar do svoje smrti, a je li bio domoljub, to ostavljam vama na prosudbu.
A jednom ćete čuti i priču o Latki….