Kažu da je najstarija kletva: „Dabogda ti kuća bila na televiziji“, ali to je zastarjelo. Moderna, brutalnija verzija glasi: „Dabogda ti dijete bilo informatičar.“ Smiješno? Meni nimalo. Ja sam nulta točka te kletve. Ja sam ona koja živi u „loopu“ od 0 do 24, gdje se snovi ne sanjaju, nego se „debugiraju“.
Biti informatičar nije zanimanje koje ostaviš u uredu. To je dijagnoza. To je kao loše napisan softver koji ti u pozadini „jede“ RAM, troši procesor i crpi bateriju čak i dok spavaš. Zapravo, ne poznajem nijednog pravog stručnjaka koji ovaj posao ne voli do razine mazohizma, ali ta ljubav ima cijenu koju rijetko tko vidi dok nas gledaju kako „laganini“ ispijamo kavu usred radnog dana.
Mit o kavi i arhitektura „bypassa“
Svijet vidi te naše kave i vjerojatno misli: „Vidi ih, opet ništa ne rade, samo tipkaju.“ Ono što oni ne vide je da naš mozak u tom trenutku vrti 150 paralelnih procesa. Mi ne sjedimo, mi procesiramo. Mi smo arhitekti „bypassa“, majstori improvizacije koji će u subotu navečer, dok normalan svijet gleda Netflix, grozničavo tipkati jer nas neki bug žulja kao kamen u cipeli. Ne možemo ga ostaviti za ponedjeljak. To bi bilo kao da ostaviš slavinu da kapa – jednostavno ti ne da mira dok ne „deployaš“ rješenje.
Naša zajednica je pleme koje ne spava. Pošaljem mail kolegi u subotu u 21:00, čisto da mi ostane u „sent“ folderu za ponedjeljak. Dva sata kasnije, usred filma, mobitel vibrira: „Riješeno, provjeri logove.“ To nismo mi koji nemamo života – to smo mi koji ne podnosimo neriješene zagonetke.
Kućna mreža: 3 informatičara i jedan „normalan“
U mojoj kući logika je binarna: 3 + 1. Nas troje živimo u softverima u oblaku i komuniciramo u kraticama. A onaj četvrti? On je naš „System Administrator“ stvarnosti. On je psiholog bez diplome koji nas drži uzemljenima dok mi pokušavamo optimizirati svijet. Taj četvrti je uvijek tri koraka ispred nas – valjda mu je to obrambeni mehanizam da ne bi i sam završio s „Blue Screen of Death“ usred obiteljskog ručka. On je onaj koji nas podsjeti da ljudska bića trebaju sunce, vodu i razgovor koji ne uključuje SQL upite.
Kod nas nema onog klasičnog bračnog prigovaranja: „Ugasi to čudo, prošlo je 16 sati!“ Moj partner je u istom „cloudu“ kao i ja. Kad me vidi u ponoć kako sjedim u mraku, a lice mi svijetli plavičasto od ekrana, on ne pokreće svađu. On samo tiho prođe, kaže: „Sorry“ i donese mi čašu vode. To „sorry“ je kratica za: „Razumijem te, i mene je jučer držalo do tri ujutro, javi kad završiš da vidim jesi li živa.“
A nasljednik? Rodila ga majka direktno u Pythonu. Kad ja dođem do ruba, kad mi se mozak „smrzne“ i kad zavapim: „Sine, ja ovo više ne mogu, bacit ću i laptop i server kroz prozor“, on ne nudi utjehu. On nudi rješenje. Samo sjedne, baci pogled na moj kaos i mirno kaže: „Mama, makni se, riješio sam ti.“ U tom trenutku ne znam bi li ga zagrlila ili mu prepustila sve svoje lozinke.
Gdje su novosti na stranici Gorski kotar info
Ovih dana me susjedi i prijatelji „pingaju“: „Što je sa stranicom ravna-gora.com? Zašto nema novih objava?“ Kritike su na mjestu, „up-time“ mi je kompromitiran. Kriva sam. Ali ne zato što neću, nego zato što sam se izgubila u parametrima novog knjižničnog softvera.
Kad uđeš u takav projekt, vrijeme prestaje biti linearno. Jedan dan radim 12 sati, drugi 14, a kad odradim „samo“ 9, to u kalendaru bilježim kao državni praznik. To je ta prokleta sloboda informatičara: možeš raditi kad hoćeš, što obično znači da radiš – stalno.
Mogla sam biti trgovac, ekonomist ili službenik. Mogla sam u 16:00 okrenuti ključ u bravi, napraviti „shut down“ mozga i postati normalno ljudsko biće. Ali ja to ne znam. Ja živim u cloudu.
Zato, dragi moji čitatelji, imajte milosti prema svom lokalnom administratoru. Stranica ravna-gora.com je tu, u srcu i u „bookmarku“. Čim prođe ovaj „release“, čim popravim zadnji „bug“ u institucijskoj zoni i napravim „commit“ na život, obećavam – vraćam se i njoj. Do tada… samo me nemojte pitati: „A što ti zapravo radiš cijeli dan za tim kompjuterom?“ jer bi odgovor mogao trajati duže od prosječnog ažuriranja Windowsa.