Svi imamo tog jednog prijatelja iz djetinjstva. Znate onog što je u srednjoj jeo kultni sendvič s kruhom i parizerom (onim najjeftinijim, što ima boju Barbie stana), a danas gradi zgrade, vozi auto koji košta kao prosječna općina u Gorskom kotaru i priča o “mindsetu”.
S druge strane, imamo i onog koji je naslijedio tri stana u centru Zagreba, firmu i vikendicu na moru, a danas mu je najveći životni doseg to što je uspio spojiti tri levela igrice dok čeka da mu mama uplati za režije.
Pitanje je: Što se dogodi u glavi kad te život baci u ponor bez padobrana? I zašto neki s padobranom od čistog zlata uspiju pasti – direktno na glavu?
Ekipa “Gladne oči”: Pogonsko gorivo od parizera
Psihologija kaže da je oskudica čudo. Kad nemaš za kvadrat doma, tvoj mozak ne razmišlja o “samoispunjenju” i “pronalaženju unutarnjeg mira”. Tvoj mozak vrišti: “RADI, CRKNI, STVORI!” Onaj tko je godinama doručkovao parizer kroz čije se šnite moglo gledati pomrčinu sunca, razvije posebnu vrstu “Igre gladi”. Ti ljudi ne preskaču ponore zato što su hrabri, nego zato što ih iza leđa ganja čopor gladnih vukova zvanih Rata Kredita i Prazan Frižider. Oni završe faks u roku, rade 12 sati dnevno i grizu asfalt jer znaju da nema plana B. Plan B je klupa u parku, a tamo je propuh. I tu ne mislim na one koji rade 12 sati dan, 12 sati noć i 2 dana su slobodni. Tu mislim na one kojima nikada ne prestaje 12 sati radni dan.
Zlatna mladež: Između vizionara i “poprčkatelja”
Tu priča postaje sočna. Postoje dvije vrste ljudi koji dobiju sve na pladnju:
Vitezovi Nasljednici: Oni koji su naslijedili carstvo i rekli: “Hvala, stari, sad ću ja od ovoga napraviti galaksiju.” Kad znaš kako, lova se lijepi za lovu kao politika za korupciju.
Profesionalni Poprčkatelji: Dokaz da se genijalnost ne prenosi uvijek genima. Tata stvori firmu, sin stvori dugove. Zašto? Jer nikad nisu osjetili “ugriz” života. Ako ti je sve servirano, tvoj mišić za borbu je zakržljao više od mišića nogu u prosječnog gejmera.
Misterij srednje klase: Kaktus i fikus u istom loncu
I onda dolazimo do nas. Srednja klasa. Mi smo djeci “oteli” parizer iz usta i dali im pršut (“pa neće se moje dijete mučiti kao ja kroz život”), a sad se čudimo što ne trče maratone uspjeha (jedan moj će uskoro na triatlon u Francusku, ali nije to poanta). Pod istim krovom, od istih roditelja, dobiješ dva svemira:
Dijete A (Diplomac): Red, rad, disciplina. Reže parizer na savršene krugove i već u 25-oj planira mirovinski stup.
Dijete B (Buntovnik): Faks mu je “previše teoretski”, soba mu je zona nuklearne katastrofe, a tvoj trud doživljava kao “gušenje slobode”.
Psiholozi bi rekli da su roditelji vrtlari, a ne kipari. Posiješ dvije sjemenke, zalijevaš isto, a jedan izraste u kaktus koji te bocka, a drugi u fikus koji samo stoji i troši kisik. Ali oba su tvoji neveni.
A što kada nestane “stog”: Zašto gubitak roditelja rasprši obitelj?
No, prava se istina često pokaže tek kasnije. Roditelji su ono što psiholozi zovu centralno gravitacijsko polje. Vi ste gravitacija koja drži planete (djecu) u istoj orbiti. Čim ta gravitacija nestane, planeti ne ostaju na okupu – oni izlete iz orbite i svatko krene putanjom kojom ga vlastita inercija nosi. Neki do prvog kafića, a neki odlete u svemir.
Tada nastaje onaj čudni trenutak: djeca krenu stvarati tek tada, ali svatko za sebe. Zašto?
Pad “vrbovog autoriteta”: Dok je mama tu (a nekima tata), podsvjesno se mjeriš prema njoj/njemu. Kad taj pogled nestane, nestaje i potreba da se prilagođavaš. Konačno si slobodan biti ti, pa makar to značilo i otići miljama daleko od onoga što si bio upakiran s bratom ili sestrom.
Identitet izvan “mi”: Kod mnogih obitelji, brat i sestra su povezani preko roditelja. To je kao trokut. Kad makneš vrh trokuta, ostaju dvije točke koje više nemaju zajedničku poveznicu. Stvaranje koje slijedi nije timski rad, nego individualni dokaz opstanka.
Konačna diferencijacija: Psihološki proces odrastanja često se dovršava tek smrću roditelja. Tada prestaješ biti “mlađi brat”, “mlađa sestra” /ili stariji i postaješ Čovjek koji gradi svoj svijet. Ako se bratski putevi tada raziđu, to ne znači da je odgoj zakazao. To znači da je baza koju ste im dali bila dovoljno čvrsta da svatko može sagraditi vlastito carstvo, bez potrebe da se drži za ruku onog drugog.
Budimo realni
Budimo realni: najlakše je filozofirati o uspjehu dok sjediš u stanu koji su ti sagradili baka i djed, otac i mater. Draga “zlatna djeco”, pripazite. Dok vi “tražite sebe” trošeći tatinu ušteđevinu, onaj mali što je jeo sendvič s parizerom upravo kupuje firmu u kojoj ćete vi sutra moliti za posao.
A vi, roditelji koji se grizete oko mlađeg djeteta ili toga što vam djeca nisu “kao prst i nokat”? Možda onaj tvoj neuredni buntovnik zapravo uživa u životu više od onog što pegla košulje. Roditelji nam daju krov i pršut, ali nam daju i tu nevidljivu dozvolu da budemo djeca dokle god su oni tu.
Tek kad ostanemo bez tog “štita”, ambicija se aktivira kao obrambeni mehanizam. I zato, ne brinite za svoju djecu. Ako su živi, zdravi i imaju tu tvoju iskru u oku – tvoj “padobran” je odradio posao. Samo što neki slete na noge, a neki se zapetljaju u drvo. Skinut ćemo ih već nekako, dok smo živi, uvijek jesmo, a kad nas ne bude, snaći će se.