Prošlo je skoro godinu dana – 10.000 koraka tišine
Kad prođe godina dana od nečijeg odlaska, svijet se ne promijeni naglo, ali čovjek se promijeni neprimjetno, u tišini između jutra i dana.
Prije nešto manje od godinu dana jedna je djevojčica izgubila bitku sa svojom bolesti i tiho napustila ovaj svijet. Bez velike pompe, ali s tragom koji se ne briše. Ostavila je iza sebe tisuće neizgovorenih riječi, ali i tisuće onih koje je zapravo izgovorila — pogledom, osmijehom, kratkim “bit će dobro” i tvrdoglavošću koja je u svemu vidjela tračak nade. Ostavila je iza sebe jednog tužnog dječaka koji je s njom planirao izgraditi svoju budućnost. Ostavila je iza sebe majku, dva brata i maloljetnu sestru koja se već godinama, hrabro, ali tiho, u svojim mislima, bori s brojnim gubicima. Ostavila je iza sebe prijatelje, rodbinu… i nas koji joj službeno nismo bili ništa od navedenog, ali smo bili dio njezinog života. Gubitak dragih ljudi uvijek ostavlja sličan otisak — tih, neupadljiv, ali dovoljno snažan da nas podsjeti koliko su nam bili važni.
Kad život utihne – snaga ostaje
Nekoliko je meni dragih ljudi napustilo ovaj svijet u posljednjih mjesec dana, ostavivši za sobom tišinu koja odzvanja u svakom srcu koje ih je poznavalo. I dvoje, meni dragih ljudi, u jako kratkom razmaku, izgubili su svoje očeve. I bez obzira da li je smrt dolazila danima ili je zaskočila u jednom otkucaju srca, uvijek nam je teško prihvatiti odlazak ljudi s kojima smo bili bliski. Takvi trenuci nas podsjete koliko je život krhak i koliko se brzo sve može promijeniti.
A opet — i kad utihne, život ne staje. Oni koji su otišli ostaju s nama: u svakoj misli, pogledu, osmijehu i u svakoj tišini koja nam se čini predugom. Smrt nikada ne prekida povezanost — samo je pretvara u nešto što ne možemo dotaknuti, ali možemo osjetiti.
Kad vrijeme ne liječi, nego uči
Kažu da vrijeme liječi, ali zapravo — ono nas uči. Uči nas kako živjeti s prazninom, kako pronaći smisao u novom danu i kako voljeti i dalje, iako su neki glasovi utihnuli. Svaka tuga s vremenom promijeni oblik – više ne peče, ali ne nestaje. Postane tihi podsjetnik na to koliko smo voljeli, koliko nas je netko oblikovao i koliko smo zapravo živi.
Neki su otišli, ali njihova snaga ostaje – u rečenicama koje su govorili, u osmjesima koje pamtimo, u svakom trenu kad se sjetimo da su nas učili kako se ne predati. Oni koji se danima bore sa smrti i baš im se ne odlazi, zapravo uče svoje bližnje, koji su te natježe dane proveli s njima, koliko je život vrijedan i kako se grčevito treba boriti za način na koji želimo i duboko u sebi osjećamo da bi trebali živjeti, ali sami sebe sputavamo normama i pravilima koja smo si nametnuli iz okoline. Oni koji brzo odlaze, jednim otkucajem srca, znaju da se njihovi bližnji već bore za život, na način koji žele i duboko u sebi osjećaju da bi trebali živjeti.
Kad se sjetiš – ne plači, zahvali
Ponekad se čini kao da cijeli kraj zastane, kao da šume šume tiše, a vjetar se nakratko umiri. U tim trenucima nije važno što smo izgubili, nego što smo dobili od onih koji su s nama bili. Neki su nas naučili hrabrosti dok su se borili s bolešću, drugi su nas naučili kako voljeti jednostavno, bez riječi. Svi oni – svojim životom, a ne svojom smrću – podsjećaju nas da se svaki trenutak računa, da treba voljeti dok se može i da treba živjeti dok smo ovdje.
Korak po korak
Kad bol popusti, dođe vrijeme da se opet krene. Ne naglo, ne silom — nego polako, korak po korak, onako kako to zna čovjek koji je izgubio, ali nije prestao vjerovati.
Jer svaka borba, svaki oproštaj, svaka suza — sve to pripada životu. I sve nas to, prije ili kasnije, nauči hodati odmjerenije, smirenije, s više poštovanja prema svakom danu koji dođe.
Život ide dalje, ali ne zato što zaboravljamo. Ide dalje zato što znamo – da bi oni koji su otišli to od nas i tražili.
Za sve koji ovih dana tuguju, traže snagu i dišu dublje nego jučer – niste sami. I kad se čini da svijet šuti, u toj tišini raste novi početak.