Svake godine, negdje u ovo vrijeme, u zraku se pojavi ono famozno pitanje koje dijeli susjedstva i obitelji: „Kada raskititi bor?“
Netko ima točan datum uklesan u obiteljski kamen. Netko ima susjedu koja točno zna kad je “red” i diskretno provjerava kroz prozor čije lampice još svijetle. A netko jednostavno ima živce koji popuste onog trena kad prva iglica padne na tepih ili kad se lampice zapletu u čvor koji bi i najstrpljiviji mornari izbjegavali.
Ja imam jednostavan kriterij: kad osjetim da je došlo vrijeme.
Običaj ili srce?
Često čujem: „Običaj je da se bor raskiti tad i tad.“ Na to obično odgovorim: „Običaj je i da se ruča u podne, ali zbog posla ljudi ručaju u pet po podne i nikom ništa.“
Zašto bismo s tolikim žarom tjerali božićni duh iz kuće čim prođu prvi dani siječnja? Bor ne zna za kalendar. On ne prati datume, ne zna za radno vrijeme i ne pita je li danas utorak ili blagdan. On zna samo jedno: ili svijetli, ili ne svijetli. I dokle god on meni svijetli s onom toplinom koja popravlja čak i najsiviji siječanjski dan – on ostaje gdje jest.
Inkluzivni izvor svjetlosti
Moj bor je ove godine odlučio biti inkluzivan. Svijetlio je za Božić, blistao je za Novu godinu, a ako ga dobro zamolimo, svijetlit će i za kinesku Novu godinu ili bilo koji drugi blagdan koji slavi svjetlo i zajedništvo. Ponekad svijetli jednostavno zato što je vani sivo, mokro i hladno, a meni treba podsjetnik da je život lijep.
Što kaže tradicija kojoj se ne žuri?
Ako vas netko začuđeno pogleda jer vam bor još uvijek krasi dom sredinom siječnja, slobodno se pozovite na samu povijest i liturgiju. Iako se u narodu uvriježilo mišljenje da se sve posprema na Sveta tri kralja, Crkva nam zapravo nudi puno širi prozor radosti.
Prema starom liturgijskom običaju, koji se i danas poštuje u mnogim katedralama pa i u samom Vatikanu, božićno vrijeme službeno traje sve do Svijećnice (Prikazanja Gospodinova), koja je tek 2. veljače.
Dakle, moja odluka da zadržim bor nije odraz nepoštivanja obiteljskih običaja. To je želja da se to svjetlo i ta posebna, blaga energija zadrže u našem domu onoliko dugo koliko nam vjera i srce dopuštaju. Ako nas uče da se radost Božića ne treba gasiti preko noći, tko sam ja da joj prerano zatvorim vrata?
Više od drvca u kutu
Bor nije obaveza koju moramo „odraditi“ i što prije pospremiti u kutiju na tavanu. On je mali izvor svjetla usred zime. On je tihi podsjetnik na nadu i zajedništvo u najkraćim danima godine.
Raskitit ću ga onog trena kad osjetim da je ispunio svoju svrhu i da je vrijeme za mirniju, ogoljenu siječanjsku tišinu. Do tada — neka svijetli. Jer zima je duga, a svaka lampica je poput male molitve za mir i toplinu u našim svakodnevnim životima.