Jako sam zabrinuta za sudbinu ove naše zemlje. Čitam portale, gledam vijesti – divlje svinje nonšalantno šeću po Jarunu, srne preskaču ograde u Dubravi, medvjedi razgledavaju predgrađa kao da traže slobodan parking. Logika je kristalno jasna: ako su sve životinje pobjegle u gradove, sigurno su i “seljani“ otišli za njima, pa me zato potpuno šokirao jedan komentar koji sam pročitala.
Kaže gospođa, onako stručno i s visine: “Načelnik općine od 2 tisuće seljana…”
I od tog trenutka, ja ne spavam. Gledam kroz prozor u ove naše šume i obuzima me tjeskoba. Pitam se – načelnik općine od 2 tisuće seljana? Svaka mu čast, kao i svakoj općini koja još ima 2.000 seljana, jer kod nas ih više nema. Ja u ovih osam godina, koliko živim u Gorskom kotaru, seljake više i ne viđam.
Pa se sad opravdano bojim da su svi ti seljaci pobjegli i da su sad u neboderima i gradskoj gužvi, a tko je onda ostao nama ovdje? Ostali smo mi – jadni intelektualci, privatni obrtnici, stručnjaci i pošteni radnici koji ne uživaju u crnilu asfalta. Baš nas je to pogodilo. Ostali smo sami sa svojim diplomama, privatnim obrtima i stručnosti u svojim branšama, pa se brinem da su divlje svinje i seljani zamijenili mjesta, a mi ostali u nekom čudnom vakuumu.
I cijeli taj članak u novinama i drvlje i kamenje na načelnika (koji vodi mjesto u Slavoniji od jedva 1.700 ljudi, ali tko bi se bavio činjenicama), koji je odlučio svojim mještanima osigurati dvoranu za vježbanje, podsjetio me koliko se veselim što i naša općina Ravna Gora pokreće dvoranu za fitnes.
Vježbanje nije privilegija gradskih ljudi, već potreba svakog stanovnika na kugli zemaljskoj. Ili bi se mi u šumi, po tim nekim “urbanim“ standardima, trebali baviti isključivo nošenjem trupaca i rvanjem s panjevima dok pjevamo stare napjeve? To što nas okružuje šuma ne znači da nam ne treba traka za trčanje i utezi, kao što ni blizina knjižnice u gradu ne znači da ne trebate internet. Takvi sadržaji su ključni da bi mladi i sposobni ljudi uopće poželjeli ostati ovdje, ali to je teško objasniti nekome tko Gorski kotar doživljava kao muzej na otvorenom ili tvornicu snijega.
Ako ikada osvojim milijunski jackpot na lotu, ne znam točno što bih s tim novcima u ovom “muzeju”, ali znam da bih dobar dio donirala upravo za nabavu opreme za tu teretanu u našoj općini. Jer zdravlje i fitness nisu privilegija asfalta.
I na kraju, u tom istom članku koji je vidno uznemirio “gospodu” u mnogobrojnim komentarima, i sama sam se zabrinula. Ali ne zato što je taj čovjek na funkciji podignuo sebi plaću na 2.700 eura, nego zato što je to napravio tek sada! Čovjek je godinama vodio sustav za sramotnih 1.000 ili 1.100 eura – plaću koju danas imaju konobari ili početnici u uredima i koja je realno premala čak i za ta zanimanja.
Brinuti se o plaći načelnika i gradonačelnika i pitati se zašto ona nije ostala na razini spremačice i konobara je ne samo apsurdno, nego i opasno. Postoji nešto što se zove odgovornost. Tko bi normalan, stručan i sposoban pristao voditi sustav, potpisivati višemilijunske ugovore i svakodnevno kazneno odgovarati za svaki euro i svaki papir za “tisućarku“?
Ako ljude koji vode naše zajednice plaćamo kikirikijem, onda se nemojmo čuditi kad nam sustav vode ili nesposobni ili oni koji će tu “razliku“ nadoknaditi na neki drugi, manje legalan način. Niska plaća na visokoj funkciji je čista pozivnica za korupciju, a to bi sve nas trebalo brinuti puno više od 1.500 eura povišice jer korupcija je poziv na uzbunu.
Ne znam točno kako idu odgovornosti s nabavom deterdženta, i uz dužno poštovanje svakom poštenom radu, ali sigurna sam da načelnici i gradonačelnici odgovaraju svojim potpisom i pečatom za apsolutno sve. Valjda je u glavama portalskih mudraca i trolova kaznena odgovornost isto što i odabir krivog omekšivača.
Uglavnom, odoh sad provjeriti jesu li ovi moji susjedi intelektualci i privatnici naučili naložiti peć ili su i oni podnijeli zahtjev za stan u Zagrebu, odmah pored onih srna iz Dubrave.
P.S.
Kada se manja općina pripoji većem gradu ili centru, ona prestaje biti subjekt, a postaje predgrađe. U Ravnoj Gori (ili bilo kojem drugom mjestu) ti točno znaš tko je odgovoran ako snijeg nije očišćen ili ako lampa ne svijetli. Kad se male općine spoje s nekim gradom, tvoj problem postaje 157-ma točka na listi prioriteta nekog birokrata u velikom uredu grada koji tvoju ulicu nije vidio ni na Google Mapsu.