Nekoliko kila mesa. Nekoliko kila krumpira. Dvije kile francuske salate (koja se ručno sjecka dok vani pjevaju prvi proljetni zrikavci). Trideset jaja. Pet kila kuhane šunke, pet kila kolača…
Ne, ovo nije popis za nabavu osrednjeg restorana pred otvaranje sezone. Ovo je bio prosječan uskršnji “asortiman” koji je pripremala jedna jedina osoba – mama.
Uskrs je za naše majke oduvijek bio svojevrsna “visinska priprema”. Bila je to nevjerojatna kombinacija proljetnog čišćenja do zadnjeg kuta ormara, farbanja jaja u svim nijansama i logistika koja bi posramila i najbolje opremljenu vojsku. U njezinoj glavi nije postojao pojam delegiranja posla. Dok se priroda vani budila, u njezinoj kuhinji trajao je pravi ratni pohod, a sustav upravljanja projektima svodio se na jednu jedinu rečenicu, ispaljenu brzinom metka svaki put kad bi netko od nas, s noge na nogu, ušao u kuhinju s namjerom da “kao” nešto pomogne:
“Ma, pusti, ja ću!”
I tako je ona “išla”. Sama protiv planina prljavih protvana, sama u borbi s onim ogromnim loncem u kojem se šunka krčka satima (i zbog kojeg su se svi prozori u kući maglili kao u sauni), sama s gomilom mlade kapulice koju je trebalo očistiti, a da ne pusti suzu. Cilj je bio jasan: djeca se moraju okupiti, stol se ne smije vidjeti od pijata, a glad je bila neprijatelj broj jedan kojeg je trebalo dotući golemim količinama kalorija.
Vrhunac njezine logike uvijek je bio: “Bolje da ima više nego da prifali”. Jer, realno, što je Uskrs ako iduća tri dana za doručak, ručak i večeru ne jedeš ostatke šunke i jaja u svim mogućim agregatnim stanjima?
Tek kad bi i zadnji gost otišao, a mi se svalili na kauč u onoj pravoj proljetnoj letargiji nakon teškog ručka, ona bi napokon sjela. I tada bi uslijedila ta legendarna rečenica, izgovorena polako, uz duboki uzdah:
“Ruke mi moje otpadoše.”
I stvarno, kad danas razmislim, čudo je da su joj ostale na ramenima. Tada nije svaka kuća imala mašinu za suđe. Svaki taj masni protvan od pečenja i svaki pijat koji nam je bio serviran, prošli su kroz njezine ruke i sudoper pun pjene. Mi djeca? Mi smo bili stručnjaci za “nevidljivost”. Nismo se previše gurali pod tu pjenu, a ona nas, iskreno, nije ni tjerala. Valjda joj je bilo lakše sve sama nego gledati nas kako tri pijata peremo pola sata dok usput poplavimo pola kuhinje.
Tek kad i sami postanete roditelji, kad brojite te kile mesa i shvatite da se francuska salata ne sjecka sama od sebe (iako bismo se zakleli da je tako bilo dok smo bili mali), sve nam postaje jasno. Shvatili smo da je i našoj majci trebala pomoć, baš onako kako je mi danas trebamo. Taj njezin “Ma, pusti, ja ću” nije bio samo mazohizam; bila je to njezina tiha misija da nam sačuva taj osjećaj bezbrižnosti i mirisa blagdana.
Zato ovog Uskrsa, ako do sada niste i ako još imate tu sreću, kad mama krene prema sudoperu ili počne pripremati petu kilu krumpira, nema pregovora. Uzmi tu krpu, otmi joj taj nož iz ruku i reci joj ono što je odavno zaslužila čuti: “Ma, pusti, mama… odmaraj. Ovaj put ću ja.”
A za one kojima majke više nisu tu da im otmete krpu iz ruke, neka ovaj Uskrs bude sjećanje na svaku tu skuhanu šunku i svaki oprani pijat. Čuvajte te mirise i recepte, jer kroz njih one i dalje sjede s nama za stolom. Iako smo mi danas puno pametniji, pa znamo delegirati posao i imamo mašine koje peru umjesto nas, pa nam ruke rijetko “otpadaju” kao njima,… radimo to s osmijehom. Jer sad znamo – to je bila čista i iskrena ljubav koja se prenosi s koljena na koljeno.