Sjedim u miru svog dvorišta u Gorskom kotaru i gledam u nove zidove koje sam sama podigla. Ovdje nema „ničije“ zemlje. Ovdje je svaka cigla moja zabava i svaki rascvjetali grm moja pobjeda. Ali put do ovog mira vodio je preko onih dobro poznatih obiteljskih situacija, gdje su vlasnički listovi često zamršeniji od samih obiteljskih odnosa.
Zanimljiv je taj fenomen naših roditelja i nekretnina. Svi smo mi barem jednom čuli onu: „Ma pusti, bit će to tvoje jednog dana“. Ali taj dan često dođe u „pedeset i nekoj“, kad je energija za velike obnove već lagano na zalasku, a životni prioriteti sasvim drugačiji.
„Ničije“ dvorište kao spomenik čekanju
I dok se tako godinama čeka taj „pravi trenutak“, nastaje ono što ja zovem „ničije“ dvorište. To je onaj prostor koji je na papiru pola-pola, ali u stvarnosti u njemu nitko ne sadi, ne popravlja i ne gradi. Brat je na jednoj strani svijeta, otac u svom zasluženom miru, a ti stojiš u sredini i gledaš u to rasulo koje boli svakog tko voli red.
Da su roditelji prepisali kuću, ili barem dio nje, onda kad je mladost bila najsnažnija, danas to dvorište ne bi bilo ničije. Bilo bi živo.
Naslijediti kuću u pedesetoj je kao dobiti maraton koji je završio prije dvadeset godina – niti imaš vremena, niti novca, a iskreno, ni volje ispravljati tuđe zakašnjele odluke.
Mudrost čekanja (i opasnosti)
Naravno, roditelji često oklijevaju iz straha. Dok nema unuka, prepisivanje imovine nosi pravne rizike – jer ako se djetetu nešto dogodi, a nema potomaka, obiteljska ostavština može otići u smjeru koji roditelji nisu planirali. Čeka se „nasljednik nasljednika“ da bi se osigurala loza. Ali cijena te sigurnosti je često propadanje samih zidova.
Ja sam tu lekciju naučila na teži način. Zato sam svoj obnovljeni stan u Rijeci odmah pustila sinu na korištenje. Nisam htjela da on, kao ja, dočeka pedesete da bi napokon osjetio slobodu vlastitog doma.
Velika lekcija za sve generacije
Moja kuća u Gorskom kotaru je starina koju sam sama kupila i iz temelja renovirala. Ona je moj bijeg od riječkog rasula i dokaz da se može početi ispočetka. Ali poruka koju želim poslati svim roditeljima koji još uvijek čvrsto drže svežnjeve ključeva u ladicama je jasna:
DAJTE IM KRILA (I KLJUČEVE)
Istaknite to, uokvirite to. Dajte djeci priliku dok imaju snage boriti se s majstorima, dok imaju volje saditi i dok im krov nad glavom znači vjetar u leđa, a ne zakašnjeli teret. Ključ u ruci s 25 i ključ u ruci s 55 godina nemaju istu težinu.
Riječko dvorište će možda i dalje biti „ničije“ i „svačije“, zarobljeno u čekanju i daljini. Ali moj mir pod goranskim nebom je stvaran. Jer dom nije ono što posjeduješ na papiru, nego ono što imaš snage i slobode održati živim.
Djeca griješe!…, neka, pustite ih da pogriješe i mi smo 💞