Nakon pedesete život ti servira grubu i neumoljivu statistiku. Pozivnica za vjenčanja gotovo da i nema, ali obavijesti o sprovodima stižu sve češće. I odjednom shvatiš da su groblja postala jedina mjesta na kojima vidiš ljude s kojima si odrastao u istom kvartu, u istoj ulici, u istom gradu.
Stojiš tamo, gledate se, stisneš ruku rodbini i starim prijateljima koje nisi vidio pet ili deset godina. Znaš da bi i danas oni za tebe i ti za njih dali sve na svijetu, ali činjenica stoji: ne viđate se. I to ne zato što se ne volite, nego zato što je život nekako usput pojeo sve vrijeme.
Djeca iz dvorišta danas vode svoju djecu, a mi smo propustili godine
Ono što te na tim sprovodima zbilja ošamari nije samo tuga zbog onih koji odlaze, nego lica onih koji ostaju.
Pogledaš oko sebe i vidiš djecu svojih rođaka i prijatelja s kojima si dijelio djetinjstvo. U tvojoj glavi to su još uvijek klinci koji su trčkarali po dvorištu, derali koljena i skakali oko stola dok su stariji pili popodnevnu kavu. A danas pred tobom stoje odrasli ljudi, ozbiljnih lica, a neki od njih već drže i svoju vlastitu djecu za ruku.
Gledaš ih i u nevjerici prepoznaješ istu mimiku, isti pogled, iste pokrete njihovih roditelja. I ne možeš pobjeći od jednostavne, suhe istine: propustili smo njihovo odrastanje. Bili smo previše zauzeti poslom, kućom i vječnim umorom da bismo primijetili kako je cijela jedna generacija stasala bez nas.
Kako smo dopustili da nam groblja postanu jedino mjesto gdje vidimo kako nam rodbina raste, stari i odlazi?
Zašto smo postali robovi poklon-vrećica i izribanih stanova?
Nije nama vrijeme ukrao netko drugi. Sami smo ga ubili onog trenutka kad smo od običnog ljudskog susreta napravili komplicirani projekt.
Svi znamo kako to danas izgleda:
„Trebali bismo do rodbine… Ali uh, nemam para za neki pošteni poklon, glupo je ići praznih ruku, nemam kad kupiti…”
A s druge strane, oni kod kojih bismo trebali doći već tri dana prije toga u panici ribaju pločice, peru prozore, usisavaju iza ormara i umiru od stresa hoće li kuća izgledati kao iz kataloga.
Pa jesmo li mi normalni? Otkad se prijateljstvo mjeri ukrasnim vrećicama s bombonijerom i bocom vina, a gostoprimstvo sterilnim stanom?
Pretvorili smo druženje u naporan posao, stvorili smo od toga obavezu i trošak, i onda se čudimo što nam se nikamo ne ide i što nam je lakše ostati na kauču.
Prestanite čekati crninu: Dođite na moja vrata praznih ruku
Ako je pedeseta granica na kojoj shvatiš da vrijeme ne curi nego leti, onda je krajnje vrijeme da prekinemo taj cirkus.
Prestanite čekati crninu i groblja da biste s knedlom u grlu jedni drugima kurtoazno lagali: „Joj, moramo se češće čuti, moramo sjesti na kavu” – jer oboje znate da nećete.
Nazovite danas. Dođite nenajavljeni.
A vi koji kucate na moja vrata – dođite praznih ruku. Bez bombonijera, bez kave u ukrasnim vrećicama i bez ikakvog stresa. Ako imam prašine na polici, otpuhat ćemo je zajedno. Donesite sat vremena svog mira, sjednite i popijte čašu vode ili običnu kavu.
U ovim godinama, to je jedino što ima smisla. Sve ostalo je gubljenje vremena kojeg imamo sve manje.
Cura s Vežice