Ovih dana groblja svijetle. Rijeke ljudi, more krizantema, miris voska i ona teška, olovna tišina koja pritisne ramena čim se prođe kroz ulaz u groblje.
Svatko stoji pred svojim kamenom, pred imenima ljudi s kojima je dijelio stol, djetinjstvo, smijeh i brige. I u tom trenutku, dok plamen lampiona titra na vjetru, u onima koji su nedavno ostali bez bližnjih, tinja neizgovoreno pitanje: kako dalje? Kako se nositi s tom prazninom kad ode netko tko ti je bio stijena i oslonac?
Društvo nas uči da je tuga pasivna – navuci crninu, spusti pogled, sjedni u kut i predaj se osjećaju da je s njihovim odlaskom stao i tvoj svijet.
Ali to je zabluda. Onima koji leže pod tom travom ne treba naša predaja.
Nema predaje: diži štit za one koji su ostali
Najveća zamka gubitka jest pomisao da odajemo počast mrtvima tako što ćemo se i sami živi zakopati u tugu, strah i odustajanje od života.
Prava snaga i zrelost ne mjere se time koliko ćeš dugo plakati, nego onim što napraviš u sekundi kad podigneš glavu s groba. Jer najvažniji pogled na groblju nije onaj prema dolje, u hladnu zemlju. Najvažniji pogled je onaj ulijevo i udesno – u ljude koji stoje pored tebe.
U dijete koje te gleda i traži sigurnost. U brata, bratića, sestru ili prijatelja koji nosi planinu na leđima i lomi se u tišini.
Tada nema cmizdrenja i filozofiranja o nepravdi svijeta. Zna se kako se drži leđa svojima: staneš uz njih ko stijena. Zid. Štit uz štit. Tu smo, živi smo, diši, idemo dalje kroz blato dok ne izađemo na čistinu. Obitelj i pravi prijatelji nisu stvoreni da se raspadnu na prvoj oluji, nego da drže frontu kad sve ostalo popuca.
Život se ne poštuje strahom, nego prkosom
Smrt je brutalna i ne pita za planove, zasluge niti godine. Dolazi bez najave i briše sve iluzije da imamo beskonačno vremena. Ali upravo zato, suočavanje s njom ne smije u nama probuditi kukavičluk, nego vjeru.
Zašto čekati „bolja vremena”? Zašto odgađati snove, stiskati se u strahu, kalkulirati i živjeti na pola snage, čekajući neku zamišljenu mirovinu?
Svaki dan koji provedemo u kukanju, u strahu od trošenja, u strahu od tuđeg mišljenja ili u odgađanju radosti, zapravo je uvreda onima koji bi dali sve na svijetu za samo još jedno sunčano poslijepodne, za još jedan udah planinskog zraka ili još jednu kavu s onima koje vole.
Oni koji su otišli ne žele da umremo u papučama, prestrašeni od života. Žele da živimo. Hrabro, pošteno i punim plućima.
Jedini spomenik koji ima smisla
Krizanteme će uvenuti za tjedan dana. Plastični lampioni će dogorjeti i završiti u kontejneru. Ploče i slova na kamenu ostat će hladni.
Jedini stvarni, živi spomenik koji možemo podići onima kojih više nema jesmo mi sami i način na koji živimo.
Zato ovih dana, kad stanete uz grobove svojih najmilijih, pognite glavu na minutu. Sjetite se svega lijepoga, oprostite im sve nedorečeno i zahvalite na svakom koraku koji su prošli s vama 🙏.
A onda, kad izađete kroz ona željezna vrata, duboko udahnite. Čvrsto zagrlite one koji stoje uz vas. Nazovite svoje ljude. Nemojte čekati sutra da biste im rekli da ih volite i da ste tu za njih.
I živite. Punim plućima, čistog računa i uzdignute glave. Jer dok god u nama ključa krv i dok god se borimo za one koje volimo – smrt nema zadnju riječ.