Zima, ali baš prava zima, onakva kakva zima treba i zna biti. 6. siječanj je, izlazimo iz apartmana u Ljubljani u 10:00 sati i vraćamo se kući s godišnjeg odmora. Glupi k’o točak, pomislim, jer barem mi živimo u Gorskom kotaru zadnjih sedam godina i znamo kako izgledaju ceste baš onog dana kad intenzivno pada snijeg, a znali smo da će danas padati. Nema te zimske službe na svijetu koja može očistiti snijeg po cijeloj zemlji, na svim cestama odjednom. Vjerujem da su ljudi u zimskoj službi grcali od posla, dok su ih drugi pljuvali po internetu da ih je zatekao snijeg. Ali znaju to svi koji žive u krajevima sa snijegom — nitko nije kriv.
Rekoh mužu: “Jesmo li mi normalni? Najave su bile danima i baš danas se vraćamo iz Ljubljane do Ravne Gore, dok snijeg ne prestaje padati. Baš znamo izabrati datume za odmor…” Ali bilo je tako dobro da je svakako vrijedilo.
Do Ljubljane smo išli preko Kočevja jer je vrijeme bilo pogodno — i to bez slovenske vinjete, jer, jelte, ne treba nam, nećemo valjda na autocestu. Ali za nazad, kojim ćemo putem?
Opcija preko Kočevja i Marije Trošt nije dolazila u obzir niti u jednoj snježnoj varijanti ako želimo živi stići kući. Autocestom od Ljubljane do Postojne i preko Rijeke bilo bi ok da nije onog dijela oko Pivke i dionice prije Ilirske Bistrice. A onda, što dalje? Prespavati u Rijeci, jer i tamo imamo kuću, ili nastaviti domu svome do Ravne Gore? Ma baš više nisam ok u tom svom rodnom domu u Rijeci, hoću svojoj kući… domu svom u Ravnoj Gori.
Odluka je pala — idemo najdužim putem, što je sigurno, sigurno je. Kupili smo slovensku vinjetu i krenuli autocestom: Ljubljana – Zagreb, pa Zagreb – Ravna Gora, u nadi da je barem autocesta donekle prohodna za automobile. Najduža varijanta. Valjda i najsigurnija.
Na autocesti kaos — svi putuju. Moj muž njurga: “Pa šta je ovim ljudima? Zar baš svi moraju putovati po ovom vremenu?!” Ja mu odgovaram: “Moraju, isto kao i mi. Završava godišnji, počinju raditi, zadnji dani u apartmanu. Da ne moraju, ne bi išli.” I tako šutimo, jer nismo ni mi bolji. Shvatili smo oboje.
Skoro pred kućom razmišljamo što nas čeka. Naš dragi dječak, koji nam čuva dva psa i dvije mace u Ravnoj Gori, pita kad stižemo. Uzvraćam pitanje,… kakvo je stanje na parkingu. Šalje slike — ogromne količine snijega na ulazu u parking. Freza ne radi, a lopata ne može bolje jer je snijeg zaleđen i nabijen ralicama koje su čistile glavnu cestu. Muž kaže: “Ma parkirat ću nasred ceste samo da živi stignemo.”
Dobre smo volje jer put koliko toliko dobro ide. Opet telefon. Dragi dječak zove, što je sad? Šalje video — došao je susjed i sa svojom frezom nam čisti parking. Ničim izazvan. U tom trenutku sjetim se zašto je dobro što smo se preselili u Ravnu Goru — zbog nekih ljudi. Jer ovdje ih još ima 🙏.
Stigli smo kući, glatko uparkirali u dvorište, a ubrzo nakon toga stiže poruka od susjede preko puta: “Samo nek ste vi živi stigli kući.” Ujutro se budim i gledam ispred kuće — ne znam ni tko ni kada, ali netko nam je očistio cijeli prilaz kući. Zapravo znam — onaj treći susjed.
Ma nisu vam to nama samo susjedi. Ti su ljudi zamijenili one lijepe dane koje smo nekada davno imali u Rijeci, ali su nekako nestali. Nestali i ti ljudi, a mi smo odselili u Ravnu Goru. Nismo znali što nas ovdje čeka, nismo ništa tražili, a sve što nam treba smo našli. Našli smo ljude sa srcem.