Kažu da obitelj ne biramo, ali život me naučio da je to samo pola istine. Krv te spoji, genetika te odredi, ali tek te svakodnevica, nevolja i iskrenost učine rodom.
Godinama sam slušala kako se moje ime “gubi u prijevodu” tamo gdje je trebalo biti jasno isklesano. Dok su se slagale optužbe, dok su se vagale moje riječi izgovorene u pravednom gnjevu i dok se mjerila kvadratura, shvatila sam da više ne pričamo o tome tko, što i kao već pričamo o zidovima koji su već odavno hladni. To je danas za mene samo vlasnički list. Misliš da gradiš dom, ali kad kuća postane utvrda izolacije i šutnje, onda više nije vrijedna tvoje pažnje i prepustiš je djetetu koje u svemu tome još vidi onaj pogled bake koja se raduje svojim unucima.
Bolno je kad shvatiš da odrasli ljudi dopuštaju da im netko drugi kroji krug onih koje smiju voljeti. I dok sam s jedne strane gubila rod zbog „mira u kući”, na drugoj strani, u tišini, dobila sam čovjeka koji mi je pružio više nego rođena krv.
Ironično je – obojica su rođena na isti dan, 22. ožujka. Ali tu svaka sličnost prestaje.
Ništa nemam od genetike u prijevodu, ali u ovih sedam godina imam stup na koji se oslanjam bez straha da će puknuti, a pucao je i dizao se. On ne pita „čija si” i ne sprema stare nesporazume u ladicu za slučaj da zatrebaju. Dok se po genetici dijeli imovina, on čisti snijeg s moga praga i nosi drva u moju konobu, bez kalkulacije i bez pitanja što ja imam od toga.
Nekome ne treba dopuštenje da bi mi rekao „dobar dan” niti obiteljski sastanak da bi odlučio hoće li mi pomoći kad život pritisne. Kad nema „izgubljenog prijevoda” – ostaje samo razumijevanje za ono što treba biti i razumijevanje za to što znači biti Čovjek.
Danas, u miru koji sam napokon stekla, mogu reći: u gradu sam ostavila beton i žbuku, a u planini pronašla slobodu da budem s ljudima koji me stvarno vide i da vidim samu sebe.
Jer to je tako i tako je valjda trebalo biti.