Sve žene imaju onaj popis, barem u mislima. Onaj interni tablični niz u glavi u kojem pedantno bilježimo sve one sitnice kod partnera koje nam idu na živce. Njegovo hrkanje, tvrdoglavost, način na koji ostavlja šalicu ili to što je “namćor” baš kad treba biti društven. Godinama sam bila profesionalno njurgalo, s diplomom, naravno. Mogla bih do prekosutra nabrajati što sve kod njega ne volim.
Ali život ima taj uvrnuti smisao za humor. S godinama, te su mane nekako izgubile svoj sjaj. Izlizale se. Postale su kao ona stara, rastegnuta majica koju ne želiš baciti jer se u njoj osjećaš baš ugodno. S godinama shvatiš da ne voliš idealnu sliku, nego to nesavršeno, ponekad naporno postojanje koje te nadopunjuje.
Zona komfora i “buffering” sustava
Inače, sa strahom sam na “ti”. Mislim da smo si čak i jako dobri. On napadne, ja uzvratim. Vlak smrti u Gardelandu? Pusti kočnicu, idemo još jednom. Svaki novi izlazak iz zone komfora budi u meni energiju kojom punim duracell.
Prošli smo mi život; prazan račun i neizvjesno sutra!? Uvijek smo se snalazili. Uvijek smo dočekali jutro i pronašli rješenje, pa čak i nakon pada u provaliju. Uvijek smo gurali preko granice, jer ja baš volim izazivati sudbinu na dvoboj, ali prva biram oružje.
Međutim, ovaj trenutni “stand-by” mod je nešto novo. Lako je biti hrabar kad si ti taj koji skače iz aviona i zna odskočiti. Teško je biti hrabar kad čekaš termin, kad netko tvoj mirno sjedi (ili ne tako mirno prigovara), a ti stojiš sa strane, bez administratorskih ovlasti, i ne možeš ubrzati proces “downloadanja” tog slobodnog kreveta u bolnici. Čekanje je, ispostavilo se, najteži procesorski zadatak.
Nadogradnja na verziju 2.0 (U pripremi)
Korona ili cjepivo? Nikad nećemo znati što je od toga dvoje uzrokovalo ove srčane probleme kod njega, ali znamo da mu treba nadogradnja na verziju 2.0. ICD dodatak za sigurnost je naručen, čekamo samo termin za montažu. Čim ga ugrade, čovjek službeno postaje kiborg. I to ne onaj iz filmova, nego moj standardni “namćor”, samo što će sad imati ugrađen tvornički osigurač.
Iskreno? Dok tako čekamo taj poziv, ozbiljno razmišljam što sve reći kirurgu kad napokon dođemo na red. Pa kad je već sustav otvoren i kad se već radi nadogradnja, možemo li ga spojiti na našu pametnu kuću? Bilo bi idealno: kad mu tlak skoči jer sam opet odlučila nešto graditi ili pomicati zidove, automatski se priguše svjetla u dnevnom boravku ili krene neka lagana playlista da ga odobrovolji. Ili, još bolje, ako krene previše prigovarati, da ga preko aplikacije jednostavno prebacim na “mute”.
On je ionako oduvijek bio “pod naponom”, sad samo čekamo taj službeni certifikat i dodatnu UPS opremu. Ako je uspio preživjeti moje višegodišnje izlaske iz zone komfora bez kvara na sustavu, taj ICD će mu biti najlakši update dosad.
A dok sjedimo i slušamo kako motori prolaze cestom pored kuće, vidim mu onaj sjaj u očima. Pitam ga: “Jel ti fale naši đirovi?”. Kaže: “Fale, već sam razmišljao koji ću motor kupiti kad ovo prođe… tebi ću montirati fotelju straga.”
E, tu smo se odmah “zakačili”. Kakva fotelja?! Nisam ja još za staro željezo, niti planiram postati pasivni teret u nekom ortopedskom naslonjaču na dva kotača.
Rekla sam mu da radije traži nešto s ozbiljnim ubrzanjem, a za mene neka smisli neku “co-pilot” konzolu. Nisam ja neka starica, ako on dobiva hardversko pojačanje u prsima, ja želim bar aerodinamični potisak, a ne bakinu fotelju. Mi ne idemo u mirovinu, mi samo idemo na re-atestiranje sustava.
Debugiranje sustava
I dok slažem ove informatičke šale da ne bih morala procesuirati emocije i nervozu zbog čekanja, shvaćam poantu. Taj procesor će čuvati njegov ritam, onaj mehanički, precizni dio njega.
Ali onaj ljudski dio, onaj s najviše bugova – to ne rješava nikakav softver. I dok sjedimo i čekamo da telefon zazvoni, zapravo shvaćam da jedva čekam da mi opet krene ići na živce punom snagom. Jer i dalje ne volim kad pusti prljavo suđe u sudoperu, ne volim što mu je radni stol kao odlagalište elektroničkog otpada, ne volim kad ubaci robu u košaru kao košarkašku loptu koja nije pogodila cilj (opet!), ne volim kad hrče pa ga bubnem u rebra i pravim se da spavam, ne volim prljave čarape pored kreveta, urlanje u prometu na vozača koji ga ne čuje, ni tu vječno podignutu wc dasku…
Ne volim ni to što na kuhinjskom stolu trenutno zauzima tri četvrtine prostora sa svojim laptopom, šalicom i pepeljarom… ne volim!!!
Ali dok čekamo taj termin da mu “zakrpaju” srce, shvaćam da su svi ti bugovi zapravo najvažnije linije koda u našem zajedničkom životu, jer…
“Al tebe volem i to je fakat, ti si mi ljubav jedina…”