Danas je Prvi maj. Praznik rada. Ali u mojoj Ravnoj Gori, jutro nije počelo mirisom kave ili tišinom praznika, nego onim moćnim, punim zvukom koji ti prostruji kroz kosti prije nego uopće otvoriš oči.
Skočila sam iz kreveta čim sam ih čula. Puhački orkestar KUD-a “Sloga” Ravna Gora.
Autobus se parkirao u susjedstvu i iz njega su izašli virtuozi u uniformama. Gledam ih s prozora i osjećam to poznato titranje u prsima. Tu su i moje susjedice, tu su ljudi koje viđam svaki dan u trgovini ili na ulici, ali danas su oni nešto drugo. Danas su oni glasnici života koji odbijaju šutjeti.
Truba usred tišine
Dok sam ih gledala, sjetila sam se jednog drugog trenutka, onog Uskrsa usred korone. Svijet je tada bio nijem, zaključan i uplašen. Čak je i šuma šutjela. A onda je, tu u susjedstvu, zasvirala “Tomo” truba. Sam, prkosan i predivan zvuk koji je razbio tu ledenu tišinu.
Tog dana, dok je susjed svirao, osjetila sam kako svaki jelen u našim ravnogorskim šumama zastaje i počinje plesati. To nije bila samo glazba; bio je to čin čiste hrabrosti. Biti onaj koji svira kad se svi drugi skrivaju – to je ono što te čini živim.
Elan koji se ne može kupiti
Vratimo se na ponosno jutro… Gledam te ljude jutros i divim im se. Vani je svježe, onako goranski, a oni stoje uspravno. Kolika je to volja, koliki elan – posvetiti cijeli jedan dan svog života, od ranog jutra do mraka, da bi obišli svaki kutak općine. Da bi svakom mještaninu, svakom susjedu koji možda samuje, donijeli taj komadić radosti direktno na prag.
Često se pitam zašto ponekad stojimo na mjestu, zašto se bojimo osude ili što će netko reći. Bojimo se da ćemo svojom autentičnošću nekome zasmetati, da ćemo biti “preglasni”. A onda vidiš orkestar. Oni ne pitaju spavaš li još ili jesi li loše volje – oni donose glazbu. Oni su odlučili biti prisutni. Bez isprike, bez zadrške.
Ima neka tajna veza
Glazba je tajna veza između nas i onoga što doista jesmo. Ona je podsjetnik da se ne smijemo odreći sebe zbog tuđih pravila, genetike ili straha od toga što će djeca ili susjedi misliti. Jer, vjerujte mi, nema ljepše lekcije za dijete nego vidjeti roditelja koji “zatitra” uz budnicu, koji se ne boji osjetiti radost u punom sjaju.
Ako ovi ljudi mogu ispuniti cijelu goru svojim zvukom, možemo i mi ispuniti svoj život onime što nas pokreće.
Danas u Ravnoj Gori ne slavi se samo rad ruku. Slavi se rad srca
Glazba je dokaz da unatoč svemu – unatoč strahovima koji nas koče, unatoč godinama koje se nižu i unatoč onom unutarnjem glasu “nije u redu” – mi i dalje možemo plesati.
Možda se ne slažu uvijek svi tonovi u našim životima. Možda ponekad stojimo na mjestu duže nego što bismo htjeli. Ali dok god u nama postoji to titranje na zvuk trube, nismo se izgubili.
Glazba je… onaj trenutak kad shvatiš da je tvoj život tvoja najljepša budnica. Ne čekaj da ti netko drugi zasvira pod prozorom. Budi onaj koji prvi skače iz kreveta i dopušta svakom jelenu u svojoj unutarnjoj šumi da zapleše.
Sretan vam Prvi maj! Onaj koji se ne slavi samo odmaranjem, nego svakim tonom hrabrosti koji odlučite pustiti u svijet!