Svaka sličnost sa stvarnim likovima je… ma, znate već. Sve što slijedi u nastavku čisti je plod mašte. Totalna fikcija. Izmišljotina. Živimo u vremenima kada je lakše reći da izmišljaš nego naglas izgovoriti istinu, a zakon ima poseban smisao za humor kada su u pitanju određene teme. Zato, dragi roditelji, opustite se – ovo je samo bajka.
A bajka počinje tamo gdje svaka nostalgija staje – na razlici između onoga što smo gledali nekad i onoga što danas gledamo oko nas.
Scenografija iz prošlih tinejdžerskih dana
Nekada je buntovništvo imalo jasan miris. Mirisalo je na jeftini dezodorans, tinejdžerske hormone i ono jedno pivo iz plastične boce koje bi njih desetero podijelilo u sobi od dvanaest kvadrata. To su bila vremena “sportaša” koji su treninge odrađivali na klupicama u parku, dok su se majke igrale dežurnih carinika na ulaznim vratima, njuškajući jesu li žvakaće gume u industrijskim količinama uspjele prekriti miris.
Tada je najveći domet roditeljske detekcije bio traženje čepova od piva ispod kreveta i držanje motivacijskih govora o životu dok su nas klinci gledali onim svojim telećim, pubertetskim pogledima. Bila je to neka simpatična, gotovo nevina radoznalost. Gledali smo ih i mislili: “Samo da nisu na ulici.” Dok su zidovi soba drhtali od glasne glazbe, vjerovali smo da držimo sve pod kontrolom.
Tada je život izgledao kao onaj film o odrastanju koji uvijek završi sretno. No, današnji filmovi imaju puno mračniji scenarij.
“Moj sin? Nikad! On je sportaš.“
Neki roditelji danas i dalje drže zlatnu medalju u najtežoj disciplini: guranju glave u pijesak. Mantra je uvijek ista: “Moje dijete? NIKAD! Pa on je sportaš, on trenira!” To je ta legendarna izjava koja služi kao štit protiv stvarnosti koja vrišti s druge strane vrata.
A stvarnost je takva da nitko ne smije biti bahat. I bez obzira što nemam te probleme, svjesna sam da postoje oko mene. U ovom ludom vremenu tanka je granica i nikad ne znaš s koje strane ograde ćeš se probuditi sutra. Zato čovjeka protrese tuga kad prođe pokraj Via Rome gdje čekaju roditelji, pa se sjeti onih univerzalnih roditeljskih sastanaka na kojima se nekad raspravljalo o ocjenama iz matematike. Danas neki od tih ljudi s tih sastanaka pale svijeće. Ne zato što nisu bili dobri roditelji, nego zato što se u ovom brzom svijetu jednostavno nisu stigli razumjeti sa svojom djecom.
Danas je to teško pratiti. I dok se svi skupa tješimo pravnim formulacijama i natpisima da je ovo samo “izmišljena priča”, stvarni klinci u stvarnim mjestima upravo sada “peglaju” kartice na račun našeg kolektivnog sljepila.
Sve dok netko, tko je do jučer bio “samo uzorni sportaš”, ne zakuca na vrata Via Rome ili mu se ne zapali svijeća.
A tada bajka prestaje.
“Prema dugogodišnjim analizama otpadnih voda koje provodi Institut Ruđer Bošković u suradnji s Europskom agencijom za droge (EMCDDA), potrošnja kokaina i amfetamina u Hrvatskoj je u proteklom desetljeću porasla za više od 300% do 400%.”
Ova tvrdnja potječe iz višegodišnjih analiza komunalnih otpadnih voda grada Zagreba koje od 2009. godine provodi Institut Ruđer Bošković (IRB), a koji se u javnosti i medijima najčešće citiraju kroz istupe stručnjaka za ovisnosti i službena izvješća.