Prošle su dvije godine. Prve smo godine pričali o dijagnozi i onih 10.000 koraka koje zdrav čovjek ne primjećuje, dok je ona sanjala samo o jednom. Prošle smo godine učili živjeti s tišinom. Ove vam godine želim ispričati priču o usponu – onom stvarnom i onom životnom.
Priprema doma za planinski mir
Dok su njezini najbliži u Zagrebu brojali dane terapije i nadali se čudu, ja sam ovdje, u Ravnoj Gori, radila ono što najbolje znam – pripremala sam dom. Sjećam se onog iščekivanja svakog petka. Sjećam se radova na stazi, širenja puta da bi invalidska kolica mogla proći i one misli koja me progonila: „Asfalt mora biti gotov dok ona ne stigne“. Htjela sam da je ovdje dočekaju planinski mir, hlad i njezina najdraža fotelja na razvlačenje.
Vikendi prkosa i radosti
Družili smo se na terasi, smijali se i barem se nakratko pretvarali da ALS ne postoji. Uvela sam pravilo da se jede „što god poželiš“. Sjećam se jedne subote početkom srpnja i njezine snage koja je prštala iz nepokretnog tijela. Rekla je: „Obucite mi onu novu haljinu, idemo na Ravnogorske ulice vidjeti brata kako igra nogomet.“
Danas, kad mi netko dođe u posjet i kaže: „Uf, što ti je ova uzbrdica do kuće strma“, ja se samo tiho nasmiješim. Da, mogla je biti blaža da smo imali vremena planirati. Ali nismo.
To nije samo staza, to je Enyn uspon
Ja je nisam pratila po bolničkim hodnicima; ja sam je čekala ovdje, na ovom brdu. Gledala sam djevojčicu koja nije mogla napraviti korak, ali je imala snagu koja bi mogla pomicati planine. Zato, kad vam se taj uspon do moje kuće učini težak i kad ostanete bez daha, sjetite se nje.
Nemojte negodovati. Udahnite taj goranski zrak i budite zahvalni što vas noge nose. Ta strmina je privilegija koju ona na kraju više nije imala, ali ju je podnosila s više prkosa nego svi mi zdravi zajedno.
Pravi smjer najvažnijeg koraka
Ona nas je naučila da nije bitno koliko koraka napraviš u prazno, ako onaj jedan, najvažniji, ne ide u pravom smjeru. A pravi smjer je onaj u kojem cijeniš svaki trenutak, svaku uzbrdicu i svaku pobjedu nad vlastitom slabosti.
Svoju je bitku završila na pragu dvadeset i sedmog rođendana, ali njezina je snaga ostala utkana u ovaj goranski uspon, a bome i svih onih koji su ta kolica gurali. Osjetim je često dok se penjem, ali šutim. Njoj više ne trebaju invalidska kolica. A mi ćemo i dalje hodati, korak po korak, sjećajući se da nas svaki težak uspon zapravo uči kako biti bolji ljudi.
Vidimo se na vrhu, na Enynom usponu. 💪
Povezano: