Ovo je priča o majkama s Balkana. O ženama srednjih godina istočno od Italije. O ženama koje su na vrhuncu života, koje imaju stare roditelje i punoljetnu djecu – i brinu o svima.
Između starih roditelja i odrasle djece
Starim roditeljima platiš hranu, organiziraš pomoć ako ne živiš u blizini, uskačeš, namještaš, brineš. I kažu nam: “Treba pomagati roditeljima, to svi znamo i nije nam teško.” – Vraga nije teško! Treba ti para, vremena, živaca, energije i alkemijske vještine da bi se sve to posložilo. Ali, balkanska majka ima energiju za četiri života i – može sve.
Onda pomisliš: „Djeca su odrasla, punoljetna, jupi, sad se napokon mogu posvetiti sebi!“
Kad ono… Ako ga ne nazoveš – nemarna si majka. Ako ga stalno zoveš – dosadna si majka. A na kraju, bili oni s tobom pod krovom ili stotinama kilometara daleko, svi oni kad-tad postave to sudbonosno pitanje: „Imaš šta za jesti?“, uz neizbježni dodatak: „A zašto nemaš?“
Kuće na tri kata i vječno pitanje: „Imaš šta za jesti?“
Dakle, ovo je priča o hrani.
Kažu nam da “zapadnoevropske” majke ne funkcioniraju tako. Napuniš 18, 19 godina, školovan si, sretan ti put, kreni u svoj život, snađi se, budi neovisan. A kako smo mi odgojeni? Kuće na tri kata! Svako dijete mora dobiti krov nad glavom. I ne samo krov, nego i ručak, jer – ne daj Bože da su djeca gladna! Pa to su naša djeca, za njih se živi.
I ako mislite da pretjerujem, uopće ne pretjerujem.
Sjedim jednom s našim „riječkim dječacima“ na kavi. Zvoni telefon jednom: „Ručak je, dođi doma!“ Drugi zove nonu: „Je li gotovo? Evo me, stižem!“ Treći kaže: „Mama se vraća s posla, idem nešto pojesti.“ Svi momci – preko 25 godina!
Kad mama ode u Gorski kotar, a sinu zafali gulaš
A ja… ja sam izrod. Poklonila sinu stan i otišla živjeti u Gorski kotar. Mislila sam, to je to, sad je samostalan, odrastao čovjek.
Kad ono – fale mu moji gulaši.
I što ja sad radim, dok ovo pišem? Kuham par kila gulaša da moje dijete pojede nešto pošteno, kuhano i zaledi za drugi dan, jer inače će naručivati gluposti preko Wolta i biti gladan.
Eto, takve su vam Balkan mum. Žene, majke, kraljice.
I džaba nama svi EU fondovi, deklaracije, bježanje od regije i uvjeravanje da mi nismo na Balkanu nego u Srednjoj Europi… Dok god kuhamo juhu za petero ljudi iako živimo sami i kunemo se da nam „djeca moraju jesti na žlicu“, mi smo ponosne, nepokolebljive, neuništive balkanske majke.
I ne bih to mijenjala ni za kakvu Europu.