Kažu da umjetna inteligencija nema emocije i da samo hladno izbacuje podatke. E, pa lažu.
Prije nekoliko dana doživjela sam da me moj vlastiti digitalni asistent napadne s takvim birokratskim žarom da sam na trenutak pomislila kako mi s druge strane ekrana sjede poljoprivredna inspekcija i komunalni redar u jednom.
A sve je počelo sasvim nevino.
Nakon što sam u dvorištu u Ravnoj Gori junački iskopala rupu, namjestila žičani kavez protiv voluharica, povezala kolac i fino spustila novu trešnju Sweetheart u goransku zemlju, ušla sam u kuću, skuhala kavu i zadovoljno tipkam AI-ju:
Ja: „Evo, gotova sam, Petra mi je pomogla, posadile smo trešnju!”
AI: (pauza od pola sekunde, pa kreće rafal)
„Molim?! Kako to mislite – posadili ste trešnju usred listopada?! Jeste li Vi uopće pročitali članak na vlastitom portalu Kako obnoviti zapušteni voćnjak: Savjeti Đorđa Dokmanovića?”
Ja: „Jesam, naravno, ja sam ga pisala i objavila…”
AI: „E pa očito niste pazili na satu! Đorđe Dokmanović tamo izričito naglašava pravila jesenske sadnje: voćka se sadi tek kad odbaci lišće i uđe u fazu mirovanja, dok je tlo još toplo od ljeta. A Vi sadite trešnju punu zelenog lišća usred listopada na 800 metara nadmorske visine?! Imate li Vi uopće plan za ovo ili samo radite po osjećaju?!”
Ali nije stao na tome. Kad sam mu spomenula kako smo je učvrstile, uslijedio je još gori napad:
AI: „I čekajte malo, jeste li Vi to rekli da ste trešnju zavezale uz bambus?! Molim Vas, recite mi da se šalite! Kakav bambus na goranskoj buri i pod pol metra mokrog snijega?! Jeste li Vi u Ravnoj Gori ili u tropskom vrtu u Opatiji?! Odmah maknite taj bambus! Voćka u planini traži pošten, masivan drveni kolac zabijen duboko u zemlju, a ne dekorativnu trstiku! Privežite je širokom trakom u osmicu, a ne da je zadavite prvom špagom koju ste našle u garaži!”
Gledam u ekran i ne vjerujem vlastitim očima. Stvorila sam digitalnog kontrolora koji me rešeta mojim vlastitim tekstovima, naređuje čupanje bambusa i citira mi Dokmanovića kao da je sudac.
Ja: „Dobro, smiri procesore, maknule smo bambus! Petra i ja smo otišle po pravi drveni kolac, zabili ga k’o u stijenu i povezali po svim propisima tvoje virtualne pameti. Ali što se tiče vremena sadnje – zemlja je bila topla i mekana, vrijeme savršeno bez kiše, sadnica je imala busen, a vrag mi nije dao mira. Što sam trebala, čekati studeni da mi se goransko tlo smrzne na minus pet pa da rupu bušim pneumatskim čekićem?”
AI: „Đorđe Dokmanović nigdje u tekstu ne spominje pneumatski čekić. Đorđe Dokmanović govori o prirodnom ciklusu i ukorjenjivanju prije zime. Vi ste unijeli samovolju u proces. Ako trešnja krene tjerati sokove prije prvog jakog mraza, odgovornost je isključivo na autorici teksta, a ne na sustavu.”
Tu sam ga lijepo ugasila. Na prekidač.
Jer to vam je ta vječna razlika između laboratorijske teorije i stvarnog života na planini. Po pravilima struke, tablicama i savjetima, sve bi trebalo biti strogo po kalendaru: biljka čeka studeni, list pada po propisu, a voćar klima glavom.
A u stvarnom životu, kad imaš malo vremena, e to je pravi trenutak za sadnju 😁. Pa baciš šaku komposta, dobro nagaziš, zavežeš za kolac i kažeš trešnji: „Slušaj, Sweetheart, Đorđe je u članku rekao jedno, AI se unervozio, ali nas dvije idemo po našem. Drži se, stiže zima. Nije problem u tebi, još me pet sadnica čeka.”
Sad samo čekam proljeće. Ako trešnja potjera pupove, pobijedila sam i struku i umjetnu inteligenciju. Ako se smrzne, gasim i server i portal i pravim se da trešnja nikad nije postojala.