Cijeli život društvo nas uči da moramo pamtiti. Od prvih izgovorenih riječi, koraka i slaganja onih drvenih kockica u vrtiću, pa sve do beskonačnih školskih pjesmica i matematičkih teorema – sustav nas trenira, testira i ocjenjuje isključivo po tome koliko informacija možemo ugurati u glavu, kao da smo vanjski tvrdi disk, a ne živa bića.
Rečenica poput: „Jesi li ti glup, kako to ne možeš zapamtiti?!“ postala je zlatni klasik u rječniku svakog roditelja, a uvrštena je u scenarij svakog drugog filma kao vrhunac dramatične scene.
I što se dogodi? Toliko su nas uspješno istrenirali u toj disciplini da smo razvili čudnu, gotovo mazohističku strast prema pamćenju i to, naravno, onih najgorih mogućih stvari.
Ako ste ikada čuli ili izgovorili onu dramatičnu rečenicu: „Oprostiti mogu, ali ti ovo nikada neću zaboraviti!“? Čestitam, i vi ste osvojili besplatno skladištenje tuđeg toksičnog otpada u vlastitoj glavi!
Ponosno nosimo svoje traume poput ordenja, nesvjesni da nam samo stvaraju čir na želucu.
Rođeni u zaboravu
A zapravo, ako ćemo pošteno, ljudska vrsta je genetski dizajnirana za zaborav. Čovjek se rađa kroz ultimativni čin brisanja memorije.
Znanstvenici i psiholozi tvrde kako je sam proces dolaska na svijet toliko brutalan, šokantan i traumatičan da ga ljudski mozak istog trena odluči trajno i nepovratno izbrisati s “hard diska”.
Doduše, tu se nameće jedno logično pitanje: tko je to, pobogu, zaključio i kako? S obzirom na to da se nitko živ ne sjeća vlastitog poroda da bi izašao pred mikrofone i rekao: „E, ljudi, meni je ono u rađaonici bilo baš stresno, brišite snimku“,…
No, umjesto da nastavimo tim prirodnim, blaženim putem i sretno zaboravljamo sve što nam kvari raspoloženje, sustav nas nasilno preodgaja. Naučeni smo u glavi držati arhivu svake uvrede iz osnovne škole, svake propale veze, rata, loše frizure, krivog pogleda susjede s trećeg kata i cijene benzina iz 2012. godine.
Kad mozak kaže: “E sad je dosta, ja preuzimam kontrolu!”
Srećom, majka priroda je pametnija od sustava i ima ugrađen vrhunski mehanizam samoobrane. Kako čovjek stari, njegov se mozak jednostavno umori od stalne borbe s vanjskim utjecajima, glupim informacijama i ljudima koji mu piju krv na slamku. I onda, u jednom trenutku, mozak samostalno i bez pitanja odluči pritisnuti tipku „Format C:“ (ovo je fora za stare informatičare).
Naravno, ta pobuna protiv pamćenja počinje suptilno. Prvo krene s onim klasičnim potragama za ključevima koji su vam već u ruci (dok vi bijesno psujete onoga tko ih je premjestio), pa preko paničnog okretanja cijele kuće naopako u potrazi za torbicom koju ste sami sebi sakrili na vješalici iza svoje jakne.
Tu su i oni zaboravi koji se prepričavaju na obiteljskim ručkovima: Sin (urla iz sobe, na rubu živčanog sloma): – “Mamaaaa! Di mi je ona plava majica?! Sve sam pretražio, nema je ni u ormaru, ni u prljavoj robi, u ovoj kući sve nestaje!” Mama (hladne glave, ni ne podiže pogled s mobitela): – “Na tebi je”,… i tu razgovor završava.
Nakon što uspješno prođemo fazu traženja odjeće koju već nosimo i fazu u kojoj uđemo u kuhinju pa tri minute buljimo u otvoreni frižider jer nemamo pojma jesmo li došli po mlijeko ili smo samo htjeli vidjeti svijetli li žarulja unutra, mozak ubacuje u petu brzinu. Pod stare dane počinje totalna anarhija – mozak briše sve redom, i ružno i lijepo, pa tko preživi, pričat će (ako se sjeti).
Zaboravimo barem dio ružnih sjećanja
A zamislite kakav bi nam život bio da smo tu genijalnu strategiju svjesnog zaborava primjenjivali od malih nogu? Da smo, umjesto pamćenja svake sitne traume, uvrede i povrijeđenog ega, od djetinjstva prakticirali svjesno i namjerno zaboravljanje loših stvari. Koliko bi prostora u mozgu ostalo za sve one lijepe stvari kojih nam je, s godinama, žao što smo ih zaboravili.
Ljudski mozak je poput mobitela s premalo memorije. Ako ga do vrha nakrcate starim zamjeranjima, bivšim ljubavima koje su vas razočarale, toksičnim sjećanjima i popisima ljudi koji su vam se zamjerili, pod stare dane nećete imati dovoljno slobodnog prostora za pamćenje svih onih sretnih trenutaka.
Ljudi koji lakše zaboravljaju ružne stvari i ne glume šefove državnog arhiva za sve životne nepravde, dokazano žive opuštenije, imaju manje bora i općenito su sretniji.
Zato, kada idući put uhvatite sebe kako po kući tražite naočale koje su vam na vrh glave, ili panično tražite plavu majicu dok vam njezini rukavi mašu pred nosom, nemojte očajavati. Ne gubite razum. To vas samo vaš mozak podsjeća da nešto mora izbrisati.
Iskoristite priliku dok još možete i sami svjesno otpustite, barem dio ružnih sjećanja kako biste napravili više prostora za sve one lijepe stvari.
Jer, ako to ne učinite sami i na vrijeme, vaš mozak će u jednom trenutku to učiniti umjesto vas – a problem je što on, kad jednom podivlja, ne bira. On briše sve pred sobom, i lijepo i ružno.
A kad se podvuče crta, lijepo je sjetiti se prvog poljupca, bakine kuhinje ili prvih koraka svoga djeteta. To je jedino što život čini ispunjenim i smislenim.
P.S.
Dok sam pisala ovaj tekst, ulovila me lagana panika. Koja ironija – sjetila sam se prvih koraka starijeg sina u stanu kod none, ali mozak je potpuno blokirao sjećanje na prve korake mlađeg sina. Srećom, mozak je nakon malo kopanja po arhivu ipak izbacio pravu mapu: ljeto i prvi koraci na Unijama.
Sad sam to zapisala u ovaj blog. Za svaki slučaj – ako moj “Format C” odluči odraditi svoje prije nego što i sama naučim otpustiti barem dio ružnih sjećanja.