Stiže ljeto. Sezona je službeno otključana, a s njom i najdraži nacionalni hobi: zbrajanje kvadrata i računanje “lake love” od iznajmljivanja. Ima onih koji u kući imaju prostoriju viška, veću od prosječne pseće kućice i dok sjede uz kavu, gledaju u taj prazan kut i vizualiziraju kako ga unovčiti, zaraditi i, naravno, obogatiti se. Logika je jednostavna: staviš krevet, baciš dvije ukrasne jastučnice, slikaš mobitelom pod dobrim kutom i čekaš da euri počnu padati s neba dok ti ležiš u hladovini.
E pa, dopustite mi da vam, kao netko tko je davno prošao tu estradu, odmah u startu pokvarim tu idilu. Istina o iznajmljivanju je malo drugačija. Zapravo, drastično drugačija.
Jedno vrijeme bavila sam se i time. Nisam bila vlasnik, nego onaj “logistički čarobnjak” na terenu – osoba koja dočekuje, ispraća, glumi turističkog vodiča, psihoterapeuta i dežurnog krivca za sve društvene anomalije. Trudila sam se maksimalno, bila sam domaćin iz snova, ali nakon tog iskustva odgovorno tvrdim: ili ja genetski nisam baždarena za turizam, ili je to krvav, rudarski posao u svilenim rukavicama.
Kutije, cipele i spomenik konzumerizmu
Gosti su, vidite, posebna vrsta endema. Bilo je tu predivnih ljudi, naravno, ali oni ekscentrični su ti koji ti uliju mudrost u kosti. Nikad neću zaboraviti dvije mlade Kineskinje koje su u našu Rijeku stigle s jasnom misijom – opustošiti trgovine obućom. Žene su kupile barem 15 pari cipela. Problem? Sve te silne, goleme kartonske kutije ostavile su umjetnički aranžirane usred dnevnog boravka, kao neki spomenik konzumerizmu.
I da, usput su uspjele potpuno potopiti kupaonicu. Dok su one veselo isprobavale novu kolekciju sandala, ja sam u panici zvala prijatelja da glumi hitnog vodoinstalatera i spašava živu glavu prije nego što stigne sljedeća smjena gostiju. Ali, ostavile su mi i jedne papuče među tim kutijama. Prave kineske. Dan-danas ih imam u kući. Svaki put kad ih pogledam, sjetim se da se u turizmu sve plaća – nekad u eurima, nekad u ambalaži, a nekad u kućnoj obući sumnjivog porijekla kupljenoj usred Rijeke.
Biti dobar domaćin znači imati osmijeh broj 5 fiksiran na licu
A onda su tu oni zbog kojih preko noći razviješ sindrom gorske službe spašavanja. Zove me žena u potpunoj panici, već je na putu prema kolodvoru – zaboravila dokumente u apartmanu, a autobus joj za Frankfurt kreće za točno pola sata! Što radiš? Sjedaš u auto, nerviraš se, juriš kroz riječki promet, kupiš ženu na stanici, bjesomučno voziš nazad do apartmana po dokumente, pa opet juriš natrag na kolodvor. Sve to s dramatičnom glazbom u pozadini i tvojim tlakom na dvjesto. Spašavaš joj život, brak, ljetovanje i Schengen.
Epilog? Recenzija? Nula. Ni “hvala” na komadiću toaletnog papira. Vjerojatno je žena bila uvjerena da je hitna taksi-služba s elementima akcijskog filma uredno uključena u cijenu boravišne pristojbe.
Zločin i kazna preko planinskog prijevoja
Vrhunac moje iznajmljivačke karijere bio je par koji je trebao stići do osam navečer, u nedjelju. Pojavili su se nakon 23:30. Zašto? Jer su krivo skrenuli. Umjesto elegantnog prolaska kroz tunel Učku, genijalci su odlučili, valjda avanturistički, prijeći preko Učke usred crne noći. I sad, logikom prosječnog turista, tko je kriv što je cesta zavojita, što je mrak i što nemaju pojma čitati navigaciju? Ja, naravno. I općenito – cijela Republika Hrvatska s kompletnom cestovnom infrastrukturom.
Dočekala sam ih u ponoć, s onim umornim, ali toplim domaćinskim smješkom broj 5, dok mi je kroz glavu prolazila misao kako ujutro u 6 ustajem za svoj redovni posao. Drugo jutro idem na posao kao zombi, jedva pogađam vrata ureda, a na aplikaciji sjeda hladan tuš – ocjena 7! Hrvatska im se nije svidjela, Učka im se nije svidjela, a moj osmijeh u ponoć očito nije imao dovoljno zvjezdica za njihov istančani ukus.
Iako sam cijelo vrijeme ponosno držala ukupnu ocjenu apartmana na visokih 9.8, svaka ta sitna nepravda, svako to nerazumno gunđanje kao onih talijanskih gošća koje su urlale jer nisu dobile duple plahte i podplahte istovremeno (kao da smo u Versaillesu, a ne u apartmanu), pogodilo bi me ravno u srce.
Kako sam podijelila zidove i spasila živce
Ljudi moji, probala sam. Stvarno jesam. I zato vam kažem, dok gledate u te svoje prazne kvadrate i sanjarite o lakoj lovi: dobro razmislite imate li želudac za to. Imate li živaca objašnjavati portalskim mudracima da kaznena odgovornost nije isto što i odabir krivog omekšivača? Imate li snage fiksirati osmijeh broj 5 u ponoć dok vam netko reže ocjenu jer u Rijeci pada kiša, a u Splitu prži sunce?
Ja danas imam viška zidova. I znate što radim s njima? Dijelim ih djeci. Šakom i kapom. Uzmite, djeco, nosite, radite što hoćete, prepisujem vam odmah u gruntovnici, samo da ih ja ne moram krečiti, čistiti i, ne daj Bože, više ikad ikome iznajmljivati. Moja duša nema cijenu, a moji “unutarnji jeleni” ne plešu na ritmove tuđih recenzija.
Zato, ako ovog ljeta odlučite otvoriti vrata svog doma nepoznatim ljudima – sretno vam bilo! Naoružajte se konjskim živcima, kupite paletu omekšivača i molite se da vaši gosti znaju pogoditi tunel. A ja? Ja odoh obuti one svoje kineske papuče, skuhati kavu i u miru Božjem gledati u šumu. Bez ikakvih recenzija i zvjezdica podobnosti.