Točno 24. listopada 2018. godine potpisali smo kupoprodajni ugovor za našu kuću u Ravnoj Gori. I preselili iz Rijeke u Gorski kotar.
Kad danas pogledam unatrag, taj ulazak u planinu nije bio nikakav romantični bijeg u prirodu kakav gledate po televizijskim prilozima. Godinama prije tog dana radili smo po tri posla paralelno. Godišnji odmori? Zaboravite taj pojam. Slobodni vikendi? Iskorišteni do zadnje minute za dodatni rad i skupljanje svakog novčića. Živjeli smo na samom rubu onoga što se zove pristojan građanski život, s jednim jedinim jasnim ciljem pred očima: stvoriti nešto potpuno svoje. Tek tri godine kasnije, kad smo već živjeli u Ravnoj Gori, tata je prepisao pola obiteljske kuće na Vežici na mene. Pa ja ostah cura s Vežice za cijeli život.
Vratimo se mi u Ravnu Goru. Kad smo konačno zaključili sve troškove oko kuće, podmirili poreze državi i platili sva davanja, na računu je ostalo taman toliko da kupimo par kanti boje za zidove i naručimo prva drva za zimu.
Ipak, veselju nije bilo kraja. Kupili smo vlastiti dom. Svojom zaradom, svojim odlukama i svojim radom, bez da nam je itko išta poklonio.
Goranska stvarnost i svakodnevna vožnja na posao
A onda je stigla goranska stvarnost.
Kuću je trebalo dovesti u red, a svakodnevni život pretvorio se u neumoljivu rutinu na relaciji Ravna Gora – Rijeka. Odlazak na posao dok se dan još nije ni naslućivao, vožnja po magli, snijegu i mrklom mraku, pa povratak natrag kad je vani ponovno bio mrkli mrak.
Pamtim i ono zimsko popodne kad smo s malo previše gasa silazili s autoceste po zaleđenom snijegu, pa se auto na izlazu elegantno zavrtio za punih 180 stupnjeva. Susjed Dado je to mirno prokomentirao: „A je, oće srce nazad u Rijeku!”
Priznajem bez ikakvog uljepšavanja, bilo je večeri kad smo se vraćali s posla u hladnu kuću. Dok smo ložili vatru usput sam se pitala: jesmo li potpuno poludjeli? Jesmo li napravili grešku života?
Te teške sumnje trajale su točno do prvog proljeća u Ravnoj Gori. Onog trenutka kada su dani naglo postali duži, kada se planina probudila i zamirisala, a tišina zamijenila gradsku vrevu, sve je sjelo na svoje mjesto. Glava se razbistrila i odluka je pala: idemo polako, bez panike, korak po korak, sredit ćemo mi ovu kuću postat će ona pravi dom. I tako je i bilo. Kuća je renovirana, grijanje automatizirano, dvorište sređeno i došla je na red ova zelena površina iza kuće i dvorišta.
Kako izgleda život u Gorskom kotaru kad odlučiš posaditi voćnjak
Uz kuću smo naslijedili stari šljivik, spomen na neka prošla vremena koji i danas hrabro drži svoju stražu. Prije par godina, više na osjećaj i bez velikog predznanja, posadili smo nekoliko novih biljki uključujući i prve dvije “prave” voćke: jednu starinsku jabuku Božićnicu i zimsku krušku Madame Verté. Imali smo čistu sreću početnika, obje su se primile, pustile korijen u goransku zemlju i preživjele nekoliko zima.
Kad vidiš da stablo želi živjeti pod tvojim prozorom, vrag ti ne da mira. Krenulo je ozbiljno učenje, proučavanje sorata, oprašivača i savjeta starih majstora voćarstva.
Ovih dana u zemlju su sjele nove sibirske borovnice, posađena je lozica Muscaris u zavjetrini iza vrtne kućice, a novu trešnju Sweetheart spustile smo u žičani kavez i povezale uz kolac Petra i ja. Svaka ta aktivnost traži energiju, ali čisti glavu bolje od bilo kakve terapije. Dok planiraš i slažeš slojeve zemlje, sav uredski stres i gradska buka jednostavno nestanu.
Od tri posla do vlastitog mira
Koji je glavni zaključak nakon osam godina na planini?
Prije svega, preseljenje u Ravnu Goru nam je bila najbolja životna odluka. Danas radimo samo po jedan posao. Na prvi pogled to zvuči kao paradoks, ali nema u tome nikakve mistike ni jeftinih priča o svemiru koji magično pomaže onima koji sanjaju. Stvar je u čistoj inženjerskoj logici i zrelosti.
Kada prestaneš rasipati energiju na deset strana samo da zakrpaš rupe, kada stvoriš svoj čvrsti temelj i vlastiti mir, glava ti počne raditi drugačije. Počneš više cijeniti svoje vrijeme i svoje znanje. Dođu bolji poslovi, dođe poštenija zarada i počneš raditi pametnije, a ne luđački.
Na kraju dana, zidovi, cigle i pufer za grijanje samo su tehnička podrška. Pravi dom je ono vrijeme koje provedeš u miru, uz knjigu i ljude koje voliš, u dvorištu gdje ti nitko ne kroji pravila.
Osam godina je iza nas. Susjed Dado je u međuvremenu postao obitelj. Matija se vratio na Vežicu. Bruno je na relacijama od mora do gorja. Mitja je našao svog prijatelja “Alžirca”. A cura s Vežice? Kad se zaželim grada, prošetam Korzom, pješice dođem do Vežice i zadržim se tek toliko da shvatim koliko sam zadovoljnija u Ravnoj Gori 😎.
Idemo dalje u nove izazove.
Život u Gorskom kotaru: Između riječkog asfalta i goranskog snijega